Silom prilika, djetinjstvo mojih sestara i mene nije bilo samo igra, druženje i izvršavanje školskih obveza.
I nekako je ispalo da je starija sestra (što se tiče poslova u kuhinji) preuzela pečenje kolača i torta, a mlađa sestra i ja kuhanje te pečenje slanih jela (npr. klipići, pizze).
Znala sam i ja smutiti neki kolač na brzinu, ali uvijek sam gledala kako da to izbjegnem. No, što je zapravo stajalo u pozadini, a što sam prepoznala prije koju godinu, a ovih dana zaista shvatila?
Kad je starija sestra radila kolače, ona je meni uvijek izgledala ovako: uzme bilježnicu s receptima, otvori je na željenom mjestu i prema uputama napravi ono što je naumila. Rezultat takvih postupaka bili su jako ukusni kolači i torte.
Kad sam ja išla čitati neke recepte, u meni je nastao užas i panika od svega toga što se treba napraviti da bi neki kompliciraniji (iz moje perspektive), a ukusan kolač bio gotov. Rezanje smjesa na tisuću i jedan keksić – aaaaa! Rezanje biskvita na pola da se unutra stavi krema – aaaaaaaa! Slaganje različitih krema – aaaaaaaa! Ukrašavanje torte – AAAAAAAAAAAAAAAAAAAA! AAAAAAAAAAAAAAAAA!
Umutiti sve sastojke i staviti peći u pećnicu – to može!
Smiješno mi je to iz ove perspektive, no tako je bilo. I ima puno dublja poanta u svemu tome.
Kuhanje mi nije predstavljalo problem niti izazivalo paniku. Iskreno, meni nikakve aktivnosti u kuhinji nisu nešto što me veseli i ispunjava dušu, no svejedno se poprilično dobro snalazim u tome, ako to može biti na moj način. I što to uopće znači na moj način?
Nisam učila kuhati po receptima, nego je tata prvo počeo pripremati sve sastojke i ostavljati pisane upute što s njima trebamo napraviti, koliko minuta se što kuha/peče. Tako smo postepeno sve samostalnije radile sve što je bilo potrebno kako bismo svi imali kuhani obrok u danu. Uz takvo iskustvo učenja, shvatila sam da postoje neka pravila (koliko se što kuha, što s čime paše, kako postići ono što želim i slično), ali uz ta pravila postojao je i cijeli spektar mogućnosti i prostora za izraziti svoju kreativnost. I najviše volim kuhati bez recepta, onako kako mi dođe, a kad koristim recepte, koristim ih kao bazu, inspiraciju i teren za kreativno izražavanje.
Iskustvo učenja izrade kolača bilo je potpuno drugačije. Imala sam recept i dobila uputu da radim po receptu. Kad sam se trudila raditi točno po receptu, kolač istog naziva nije bio tako ukusan kao kad ga napravi sestra. I kako da radim nešto u čemu nemam prostora izraziti svoju kreativnost, u čemu se kruto moram držati pravila? A i kad se držim pravila, rezultat je zadovoljavajući, ali ne i nešto što me veseli jesti.
Budući da je meni kruto slijeđenje pravila značilo neku vrstu smrti, automatski sam bila u modu preživljavanja, a čim sam bila u modu preživljavanja nisam bila otvorena za učenje. Budući da nisam bila otvorena za učenje, nisam bila sposobna prepoznati određena pravila kod pečenja kolača, koja ponovno služe samo kao okvir i teren u kojem se mogu igrati, istraživati i izražavati svoju kreativnost.
I zbog toga sam razvila stav i naviku da ne pečem kolače, jedino u iznimnim situacijama. I u tim iznimnim situacijama sam kroz odrasli život izlazila iz svoje poznate zone pečenja biskvita, no nikad nisam u tome uživala, već bih osjetila napor, nervozu, stres, strah hoće li biti dobro ili neće…
I prije koju godinu razgovarala sam o tome sa starijom sestrom, koja se svemu tome smijala i rekla kako ona nikad ne radi kolače po receptu. Ne mogu opisati taj unutarnji šok dok sam to čula. I dalje mi je taj trenutak smiješan, taj osjećaj u kojem sam shvatila kako je moja percepcija onoga što ona radi bila potpuno pogrešna, da to što gleda u recept, ne znači nužno da sve što radi radi po receptu, već da ono što u receptu vidi koristi kao putokaz, a između redova se igra i koristi svoju kreativnost i intuiciju.
Jučer sam povodom svog 36. rođendana organizirala malo druženje te sam poželjela napraviti neku tortu. Željela sam da je torta jednostavna za napraviti, lagana i ukusna. Prvo sam pretraživala recepte po internetu i nijedan na koji sam naišla nije odgovarao opisu. I onda sam odlučila izmisliti nešto svoje. Upotrijebila sam dva recepta za kolače i oba prepravila da bih dobila jednu tortu. Torta je ispala upravo onakva kakvu sam htjela, no najvažnije od svega je to da nije bilo panike i straha, nije bilo grča, već je proces izrade više nalikovao na igru i kreativno izražavanje.
I zapitala sam se zbog tog iskustva mnogo pitanja…
Kad se prisjetim djetinjstva i kad u to uklopim sva dosadašnja znanja do kojih sam došla i iskustva promatranja o djeci, moždanim valovima u različitim razvojnim fazama, svjesnom, podsvjesnom i nesvjesnom dijelu bića…, nameće se potreba za preispitivanjem svega što mislimo da je tako kako mislimo da jest.
Kad smo djeca, u prvoj godini života dominantno prevladavaju delta moždani valovi, a onda theta moždani valovi sve do naše otprilike 7. godine. Kad smo u theta moždanim valovima, moguće je i iscjeljivati (što potvrđuju i mnoga znanstvena istraživanja). Razlika između biti u theta moždanim valovima u djetinjstvu i u odrasloj dobi je ta što u djetinjstvu ne postoji još razvijen svjesni, logični, racionalni, analitičan um… Sve što vidimo i doživljavamo jednostavno „snimamo“ i pohranjujemo u svoj sustav bez propitkivanja.
Zaključujemo da je nešto takvo kako mi to nešto doživljavamo. A doživljavamo kroz energetske filtere svojih roditelja i okoline u kojoj odrastamo, jer i te filtere „snimamo“ i oponašamo sa svrhom preživljavanja. I upravo se to meni dogodilo kad sam kao dijete zaključila što to znači peći kolače.
I primjer je banalan i nije da život ovisi o tome pečem li kolače ili ne. Pečem li ih i pritom doživljavam stres ili ih pečem i pritom sam opuštena, znatiželjna i motivirana za kreativno izražavanje.
No, isto se događa i s našim zaključcima o tome kako se odnosimo prema svojim emocijama, tijelu, umu, radu, novcima, drugim ljudima, partnerima/icama, zdravlju, prirodi…
Kako se ti krećeš kroz svoj život? Uzimaš li svoju percepciju svijeta kao nešto što je jednostavno tako ili si dozvoljavaš propitkivanje i mijenjanje podsvjesnih i nesvjesnih programskih postavki? Promjena mojih programskih postavki u vezi izrade kolača, promijenila je i moj doživljaj iskustva pečenja torte iz stresa i panike u igru i kreativno izražavanje…
I što bi bilo kada bismo detektirali ono što nam izaziva stres, kada bismo promijenili programske postavke koje nas drže u modu preživljavanja te udaljavaju od sposobnosti učenja te kada bismo istu situaciju mogli početi doživljavati kroz igru, zabavu i priliku za istraživanje svojih sposobnosti i kreativnosti umjesto kroz stres, brigu, strah, paniku, užas, očaj… Gdje bi nam bio kraj?
Najbolje od svega je što je to moguće i nije komplicirano. Ako te privlači ta ideja, ali ne znaš kako ideju pretočiti u stvarnost, javi se. Rado ću podijeliti informacije o tome od kuda i kako se može krenuti u smjeru pretakanja te ideje u stvarnost, a bit će mi još draže upustiti se u zajedničko i suradničko istraživanje te transformaciju tvojih podsvjesnih programa kroz individualan rad.