Silom prilika, djetinjstvo mojih sestara i mene nije bilo samo igra, druženje i izvršavanje školskih obveza.
I nekako je ispalo da je starija sestra (što se tiče poslova u kuhinji) preuzela pečenje kolača i torta, a mlađa sestra i ja kuhanje te pečenje slanih jela (npr. klipići, pizze).
Znala sam i ja smutiti neki kolač na brzinu, ali uvijek sam gledala kako da to izbjegnem. No, što je zapravo stajalo u pozadini, a što sam prepoznala prije koju godinu, a ovih dana zaista shvatila?
Kad je starija sestra radila kolače, ona je meni uvijek izgledala ovako: uzme bilježnicu s receptima, otvori je na željenom mjestu i prema uputama napravi ono što je naumila. Rezultat takvih postupaka bili su jako ukusni kolači i torte.
Kad sam ja išla čitati neke recepte, u meni je nastao užas i panika od svega toga što se treba napraviti da bi neki kompliciraniji (iz moje perspektive), a ukusan kolač bio gotov. Rezanje smjesa na tisuću i jedan keksić – aaaaa! Rezanje biskvita na pola da se unutra stavi krema – aaaaaaaa! Slaganje različitih krema – aaaaaaaa! Ukrašavanje torte – AAAAAAAAAAAAAAAAAAAA! AAAAAAAAAAAAAAAAA!
Umutiti sve sastojke i staviti peći u pećnicu – to može!
Smiješno mi je to iz ove perspektive, no tako je bilo. I ima puno dublja poanta u svemu tome.
Kuhanje mi nije predstavljalo problem niti izazivalo paniku. Iskreno, meni nikakve aktivnosti u kuhinji nisu nešto što me veseli i ispunjava dušu, no svejedno se poprilično dobro snalazim u tome, ako to može biti na moj način. I što to uopće znači na moj način?
Nisam učila kuhati po receptima, nego je tata prvo počeo pripremati sve sastojke i ostavljati pisane upute što s njima trebamo napraviti, koliko minuta se što kuha/peče. Tako smo postepeno sve samostalnije radile sve što je bilo potrebno kako bismo svi imali kuhani obrok u danu. Uz takvo iskustvo učenja, shvatila sam da postoje neka pravila (koliko se što kuha, što s čime paše, kako postići ono što želim i slično), ali uz ta pravila postojao je i cijeli spektar mogućnosti i prostora za izraziti svoju kreativnost. I najviše volim kuhati bez recepta, onako kako mi dođe, a kad koristim recepte, koristim ih kao bazu, inspiraciju i teren za kreativno izražavanje.
Iskustvo učenja izrade kolača bilo je potpuno drugačije. Imala sam recept i dobila uputu da radim po receptu. Kad sam se trudila raditi točno po receptu, kolač istog naziva nije bio tako ukusan kao kad ga napravi sestra. I kako da radim nešto u čemu nemam prostora izraziti svoju kreativnost, u čemu se kruto moram držati pravila? A i kad se držim pravila, rezultat je zadovoljavajući, ali ne i nešto što me veseli jesti.
Budući da je meni kruto slijeđenje pravila značilo neku vrstu smrti, automatski sam bila u modu preživljavanja, a čim sam bila u modu preživljavanja nisam bila otvorena za učenje. Budući da nisam bila otvorena za učenje, nisam bila sposobna prepoznati određena pravila kod pečenja kolača, koja ponovno služe samo kao okvir i teren u kojem se mogu igrati, istraživati i izražavati svoju kreativnost.
I zbog toga sam razvila stav i naviku da ne pečem kolače, jedino u iznimnim situacijama. I u tim iznimnim situacijama sam kroz odrasli život izlazila iz svoje poznate zone pečenja biskvita, no nikad nisam u tome uživala, već bih osjetila napor, nervozu, stres, strah hoće li biti dobro ili neće…
I prije koju godinu razgovarala sam o tome sa starijom sestrom, koja se svemu tome smijala i rekla kako ona nikad ne radi kolače po receptu. Ne mogu opisati taj unutarnji šok dok sam to čula. I dalje mi je taj trenutak smiješan, taj osjećaj u kojem sam shvatila kako je moja percepcija onoga što ona radi bila potpuno pogrešna, da to što gleda u recept, ne znači nužno da sve što radi radi po receptu, već da ono što u receptu vidi koristi kao putokaz, a između redova se igra i koristi svoju kreativnost i intuiciju.
Jučer sam povodom svog 36. rođendana organizirala malo druženje te sam poželjela napraviti neku tortu. Željela sam da je torta jednostavna za napraviti, lagana i ukusna. Prvo sam pretraživala recepte po internetu i nijedan na koji sam naišla nije odgovarao opisu. I onda sam odlučila izmisliti nešto svoje. Upotrijebila sam dva recepta za kolače i oba prepravila da bih dobila jednu tortu. Torta je ispala upravo onakva kakvu sam htjela, no najvažnije od svega je to da nije bilo panike i straha, nije bilo grča, već je proces izrade više nalikovao na igru i kreativno izražavanje.
I zapitala sam se zbog tog iskustva mnogo pitanja…
Kad se prisjetim djetinjstva i kad u to uklopim sva dosadašnja znanja do kojih sam došla i iskustva promatranja o djeci, moždanim valovima u različitim razvojnim fazama, svjesnom, podsvjesnom i nesvjesnom dijelu bića…, nameće se potreba za preispitivanjem svega što mislimo da je tako kako mislimo da jest.
Kad smo djeca, u prvoj godini života dominantno prevladavaju delta moždani valovi, a onda theta moždani valovi sve do naše otprilike 7. godine. Kad smo u theta moždanim valovima, moguće je i iscjeljivati (što potvrđuju i mnoga znanstvena istraživanja). Razlika između biti u theta moždanim valovima u djetinjstvu i u odrasloj dobi je ta što u djetinjstvu ne postoji još razvijen svjesni, logični, racionalni, analitičan um… Sve što vidimo i doživljavamo jednostavno „snimamo“ i pohranjujemo u svoj sustav bez propitkivanja.
Zaključujemo da je nešto takvo kako mi to nešto doživljavamo. A doživljavamo kroz energetske filtere svojih roditelja i okoline u kojoj odrastamo, jer i te filtere „snimamo“ i oponašamo sa svrhom preživljavanja. I upravo se to meni dogodilo kad sam kao dijete zaključila što to znači peći kolače.
I primjer je banalan i nije da život ovisi o tome pečem li kolače ili ne. Pečem li ih i pritom doživljavam stres ili ih pečem i pritom sam opuštena, znatiželjna i motivirana za kreativno izražavanje.
No, isto se događa i s našim zaključcima o tome kako se odnosimo prema svojim emocijama, tijelu, umu, radu, novcima, drugim ljudima, partnerima/icama, zdravlju, prirodi…
Kako se ti krećeš kroz svoj život? Uzimaš li svoju percepciju svijeta kao nešto što je jednostavno tako ili si dozvoljavaš propitkivanje i mijenjanje podsvjesnih i nesvjesnih programskih postavki? Promjena mojih programskih postavki u vezi izrade kolača, promijenila je i moj doživljaj iskustva pečenja torte iz stresa i panike u igru i kreativno izražavanje…
I što bi bilo kada bismo detektirali ono što nam izaziva stres, kada bismo promijenili programske postavke koje nas drže u modu preživljavanja te udaljavaju od sposobnosti učenja te kada bismo istu situaciju mogli početi doživljavati kroz igru, zabavu i priliku za istraživanje svojih sposobnosti i kreativnosti umjesto kroz stres, brigu, strah, paniku, užas, očaj… Gdje bi nam bio kraj?
Najbolje od svega je što je to moguće i nije komplicirano. Ako te privlači ta ideja, ali ne znaš kako ideju pretočiti u stvarnost, javi se. Rado ću podijeliti informacije o tome od kuda i kako se može krenuti u smjeru pretakanja te ideje u stvarnost, a bit će mi još draže upustiti se u zajedničko i suradničko istraživanje te transformaciju tvojih podsvjesnih programa kroz individualan rad.
Dragi prijatelji portala Epoha!
Kao što znate, portal Epoha djeluje potpuno samostalno bez ikakve državne potpore. Kao alternativni portal primorani smo djelovati u nemogućim uvjetima za koje su zaslužni dežurni cenzori koji su nam između ostalog trajno zamračili iliti zabetonirali Facebook stranicu te naši brojni pratitelji iste uopće ne vide naše objave.
Naravno, to nije sve što nam cenzori čine kako bi nas spriječili u našem radu. A sve to što čine, čine samo zato što smo slobodan i neovisan medij koji nije ni pod čijom kontrolom i samo zato što zajedno s vama, dragi prijatelji, vjerujemo u slobodu medija.
To što nam cenzori čine krajnje je neprofesionalno, s obzirom na činjenicu da smo mi službeni medij u RH kao i svi drugi mediji, registrirani pri Vijeću za elektroničke medije te u skladu s tim uredno plaćamo sva moguća davanja sustavu. No, od tog istog sustava ne dobivamo baš ništa osim gore navedenih cenzorskih napada.
Živimo za istinu, ne podilazimo nikakvim sustavnim lažima i od toga nećemo odustati. Ovisimo o dobroj volji naših čitatelja i pratitelja, o vama dragi prijatelji Epohe. Željeli bismo zajedno s vama nastaviti graditi bolji, pravedniji i sretniji svijet u kojem će svaki čovjek imati jednako pravo na dostojan život, slobodu, rad i sreću.
Ukoliko nađete razloga da podržite našu misiju, unaprijed vam zahvaljujemo na vašim donacijama kojima ćete dati svoj doprinos našoj zajedničkoj borbi za istinu i pravdu te omogućiti portalu Epoha da nastavi s radom i opstane u ovim za nas nemogućim uvjetima.
Hvala vam od srca na vašoj potpori.
Vaša Epoha
Advertisements
