Prije nego krenemo dalje s ovim sadržajem, važno je malo zastati i pitati se tko upućuje takvo pitanje i tko odgovara na njega. Drugim riječima, važno je razmisliti kako tko definira riječi „meditacija“ i „grijeh“, što vjeruje da ti pojmovi znače te ima li osobno iskustvo meditacije ili o meditaciji govori samo na temelju svojih vjerovanja i predrasuda.

Prečesto upotrebljavamo riječi podrazumijevajući kako one imaju univerzalno značenje. I u korijenu, odnosno izvornom značenju riječi, vjerujem kako postoji univerzalno značenje. No, kad to univerzalno značenje prođe kroz filtere iskustva, znanja, vještina, vjerovanja, kulturne, genetske i religijske ostavštine te značenje dođe do svjesnog uma, nekad imam dojam da se izvorno značenje deformira, a nerijetko kao da se potpuno okrene naglavačke.

Hrvatski jezični portal za riječ „meditacija“ kaže kako to u filozofskom i religijskom smislu znači udubljivanje, uronjavanje u sebe, stanje susreta sa svojim bićem (ob. u molitvi), često put za shvaćanje apsoluta. U razgovornom smislu to znači razmišljati o čemu ili je rezultat razmišljanja.

Wikipedija kaže da je to duhovna vježba u kojoj meditant svoju pažnju sistematično i planski usmjerava prema određenom sadržaju. Tamo se navodi kako je to vrlo širok i labavo definiran pojam koji obuhvaća značenja od intelektualnog promišljanja neke teme preko religijskih kontemplativnih praksi do onih samoanalitičkih i dekonstrukcijskih. Metode i ciljevi kontemplativnih praksi su različiti. U kontekstu kršćanstva spominje kako se od meditacije očekuje oslobađanje čovjeka od ovozemaljskog, što mu omogućava da stvari sagledava sa stajališta vječnosti. Na Wikipediji spominju i Tomislava Ivančića koji je navodno rekao da je molitva jedan od oblika meditacije te da u ovom smislu put do Boga obično započinje čitanjem Biblije i molitvom naglas ili unutarnjim razmatranjem.

Za riječ „grijeh“ Hrvatski jezični portal kaže da je u religijskom smislu to čin kojim se krši zapovijed ili propis, a u razgovornom smislu je to neispravan postupak prema onome što se očekuje.

Sad svatko od čitatelja te definicije probavlja kroz svoje filtere. Oni koji duboko vjeruju kako je meditacija grijeh, iako je moguće nikad nisu probali već su stvorili taj zaključak na temelju svojih vjerovanja i predrasuda, i dalje će vjerovati da je meditacija grijeh. I to je u redu. Svatko vjeruje što želi i ako mu to vjerovanje služi te u isto vrijeme ne škodi drugima, samo neka nastavi vjerovati u što god da vjeruje.

No, kako bih sama odgovorila na pitanje iz naslova?

Ako netko još ne zna, odgajala me vjeroučiteljica i duboko sam bila povezana sa crkvom, odlascima na misu, sudjelovala u subotnjim druženjima djece kod časnih sestara gdje smo često spremali različite predstave, učili pjevati pjesme… U crkvi sam jedno vrijeme svaku nedjelju pomagala mijenjati folije s pjesmama na grafoskopu. Jako sam se trudila biti dobra, puno sam promišljala i promatrala kako se ljudi ponašaju jedni prema drugima, kako se ja ponašam prema drugima i sama prema sebi.

Nakon mamine smrti nastavila sam ići u crkvu svake nedjelje do otprilike srednje škole. Osim što sam se nakon smrti „posvađala“ s Bogom unutar sebe, pojam grijeha počeo me jako opterećivati, do mjere u kojem sam zaključila da je praktični sve što radim grijeh, budući da nekog i nenamjerno mogu povrijediti svojim ponašanjem, da lako mogu pretjerati u jedenju keksa dok učim (jer sam se tako očito nosila s emocionalnom gladi i stresom)… I u to doba počela sam shvaćati licemjerstvo koje je vladalo u crkvi i među onima koji se nazivaju velikim vjernicima. Zbog svega toga udaljila sam se od toga te se posvetila istraživanju različitih tema poput psihologije, sociologije, filozofije, religija, duhovnosti, pa čak i kvantne fizike (koliko sam u to vrijeme taj sadržaj uopće mogla shvatiti).

Kako sam se udaljila od slušanja stalno jedno te istih informacija (religijskog programiranja) te proširila vidike sa sadržajima iz drugih područja, tako sam počela prakticirati različite stvari koje bi se mogle uklopiti u definiciju meditacije i koje su mi intuitivno dolazile. Te stvari su mi pomogle da smanjim stres, da bolje shvatim svoje emocije i ono što se događa unutar mene, da iz „ptičje“ perspektive pogledam ono što se događa sa mnom i u odnosu mene prema drugima te svijetu općenito. Pomogle su mi da bolje učim i da sam produktivnija, da se bolje nosim sa svakodnevnim i životnim stresovima. I iz te perspektive pitam kako pomoći sebi može biti grijeh? Kako izvući sebe iz samoubilačke faze može biti grijeh?

Rad s djecom s problemima u ponašanju prisilio me da pronađem još neke drugačije tehnike s kojima si mogu pomoći smanjiti intenzitet stresa svakodnevnog života. Uključila sam se na neku kombinaciju joge i plesa. Shvatila sam jogu kao super način rastezanja, osnaživanja tijela te u isto vrijeme vježbe koncentracije, pomicanja svojih granica i bivanja u sada i ovdje. Je li grijeh brinuti o svom tijelu, umu i duhu? Super sam se osjećala nakon takvih vježbi i definitivno sam se lakše nosila sa stresom. Kad sam promijenila posao, više mi nisu pasali termini zbog čega nisam nastavila s time.

Nekoliko godina nakon toga krenula sam sa svakodnevnim vježbama disanja i shvatila da mi i to pomaže. Iz te perspektive pitam, je li disanje grijeh? Je li grijeh birati svjesno disati, igrati se s duljinom, ritmom i intenzitetom disanja?

Nakon toga shvatila sam da mi ni to ne pomaže do mjere u kojoj mogu reći da sam dobro u svojoj koži te sam otkrila theta healing, tranceframing školu, kvantnu harmonizaciju, šamansko sanjanje, zvučnu masažu, iscjeljivanje zvukom itd.

Sve to sam praktično iskusila. I nakon svega toga ne bih imala osjećaj da sam naučila nešto novo, nego bih više imala osjećaj kako sam se prisjetila svojih uspavanih i prirodnih sposobnosti, kako sam dobila potvrdu da smo i energetska bića te da je sasvim prirodno osjetiti energiju, osjetiti kad je nešto trulo iznutra iako je vanjština možda sjajna i blistava…

Meditacija je za mene svjesno biranje kamo ide moj fokus, svjesno promatranje što se događa bilo u meni ili oko mene, čime se umiruje um i tijelu pomaže da otpusti nakupljenu napetost iz mišića, tkiva i živčanog sustava. Je li grijeh staviti fokus na vlastito disanje, na vlastite misli, emocije, na programe i ograničavajuća vjerovanja u podsvijesti, na svoje tijelo i pojedine organe u njemu? Iz moje perspektive nije. Bog me stvorio kao biće koje diše, misli, osjeća, koristi tijelo, ima podsvijest… Pa zašto bi bio grijeh sve što mi je dao koristiti da se bolje osjećam u svojoj koži?

Meditacija za mene izgleda svakako. To može biti vježba disanja, štrikanje, pisanje, promatranje emocija, promatranje balkonskih ruža, gledanje u nečije oči, šetnja šumom, čišćenje stana, uranjanje u Prazninu, osjećanje tijela kao energije, molitva… Doslovno bilo što što uključuje svjesno bivanje. To često sa sobom nosi posljedicu odustajanja od starih navika pomoću kojih otežavam život sebi, a često i drugima. Je li grijeh odustati od nečeg takvog? Iz moje perspektive apsolutno ne.