Tijekom protekla dva mjeseca ispisala sam cijelu bilježnicu tvrdih korica A5 formata procesima suradnje s emocijama na razne teme. Nedavno sam započela novu bilježnicu i istraživanje emocija koje su potisnute, zarobljene i/ili skrivene te povezane s temom mojih autentičnih vrijednosti.
Postoji neko vjerovanje kako mislima stvaramo svoju realnost te da je jako važno kontrolirati emocije, biti racionalan, ne pokazivati emocije… Na temelju vlastitog iskustva (koje nije objektivna već subjektivna realnost) s tim se zaista više ne mogu u potpunosti složiti – ako se uopće i mogu.
Sve što pišem za mene je informacija koju dijelim jer je smatram korisnom. No ne znam kako je korisna drugima i kako na koga djeluje. Ne želim ikoga uvjeravati u ono što pišem niti tražim odobravanje i nečije slaganje s napisanim. Iz moje perspektive to izgleda ovako – napišem i objavim tekst. Oni koji ga pročitaju primaju napisane informacije koje nekako sjedaju. To „sjedanje“ može ići u smjeru inspiracije, otvaranja nekog unutarnjeg prozorčića drugačije perspektive, motivacije za preispitivanje, ali na temelju vlastitog unutarnjeg impulsa čitatelja, a ne impulsa koji gura u točno određenom smjeru s moje strane. Primanje informacija može izazvati i otpor, gađenje, frustraciju ili nešto slično – što je također informacija koja može govoriti da to nije smjer u kojem taj čitatelj ili čitateljica želi ići, a može ukazivati i na potresanje uvjerenja za koje duša osjeti potrebu za promjenom, no persona se toj promjeni opire. I opet, unutarnje reakcije čitatelja su informacija njemu za njega. To može poslužiti za bolje upoznavanje i razumijevanje sebe. Jedino što zaista želim da ljudi slijede svoje impulse u vezi toga smatraju li ono što napišem nečim smislenim što vrijedi istražiti, preispitati, vidjeti kroz vlastito iskustvo ili ne. Ako nekome ima smisla slijediti uvjerenja koja ima, samo naprijed.
Drugim riječima, moja namjera nije nikoga uvjeravati da „njegovo nije dobro/ispravno“, a moje je „najbolje i jedino ispravno“. Za mene je ovo iskustvena spoznaja o kojoj samo dijelim informacije i ne tvrdim da su objektivna istina, no tvrdim da se zbog njih moj odnos prema sebi, životu i svemu oko mene doslovno mijenja na svakodnevnoj razini. Sve je to često vrlo teško prenijeti riječima, pogotovo jer neke riječi gledane iz razine konsenzusa – religijskih, kulturnih, obiteljskih programa i uvjerenja – znače jedno, a iste te riječi gledane iz razine prirodnih zakona, duše, duha, Izvornog… znače potpuno nešto drugo, često i naoko suprotno.
Kroz cijeli taj dugogodišnji proces vraćanja Sebi – jer to nije popravljanje, već prisjećanje Izvornog/Božanskog u nama u stanju zakrčenosti vlastitog bića tuđim vjerovanjima i životnim pričama, i to na nesvjesnoj i podsvjesnoj razini – stekla sam dojam da je mnogo misli zapravo prevedena emocionalna energija u verbalni oblik koji možemo racionalno razumjeti i svjesno promatrati. Dio te emocionalne energije možemo razumjeti promatrajući senzacije svog tijela, funkcioniranje određenih sustava u tijelu, reakcije i ponašanja koje iz nas često izlaze nesvjesno i automatski… I postoji dio te energije koji se nekako osjeti u biću, no potpuno neverbalno, neopipljivo, neobjašnjivo. Osjetimo da je tu, no ne znamo što je i ne znamo opisati. U doba kada je jako važno biti intelektualno i racionalno biće, kada je važno baratati mnogim informacijama (što nije isto kao i znanje), jako je teško ostati neutralan pred činjenicom da to nešto niti možemo opisati, niti znamo što je, a osjetimo da nas pritišće, da je tu, da nam stvara određeni teret u životu, kojeg se ne možemo riješiti što god učinili i postigli… I zbog toga mnogi nauče živjeti obraćajući pažnju samo na ono što se događa u njihovoj glavi i to shvaćaju kao stvarnost i jedinu moguću istinu. Kada tako naučimo funkcionirati često osjetimo gorčinu, ispraznost, besmislenost, tupost i slično bez obzira koliko imamo novaca, kako dobro oblikovano tijelo, uspješan posao, obitelj i druge statusne simbole. Ti simboli su vanjski, prolazni i ne mogu pružiti osjećaj sigurnosti, stabilnosti, snage i životne radosti koje duboko u sebi svi tražimo.
Kroz suradnju s emocijama i proces vraćanja Sebi, upravo se događa prevođenje neobjašnjivog i neopipljivog u nešto objašnjivo i opipljivo s čime onda možemo nešto i napraviti, odlučiti drugačije, a drugačije odluke dovode do drugačijih ishoda i promjena u smjeru sve više ravnoteže te unutarnjeg mira i zadovoljstva.
Svaka emocija koju sam dosad dotakla u temi autentičnih vrijednosti bila je povezana i s razinom kolektive svijesti Hrvata.
Emocije koje sam iskustveno istraživala nazvala sam osjećaj ništkoristi, izgubljenog dostojanstva, unutarnje obamrlosti (izgubljene sposobnosti divljenja/otupljenje duha) te izgubljene svetosti (izgubljeni sjaj/zatomljena istina/zaboravljena svjetlost).
Upravo je svetost jedna od riječi koja se na razini tradicionalnog kršćanstva tumači na jedan način i povezan je s moralnom čistoćom – poštivanje religijskih pravila i vrijednosti, odricanjem te patnjom kao sredstvom otkupljenja. No na Izvornoj razini, na razini duše, svetost je unutarnja nepovredivost, punina bića, prirodna vrijednost koja ne traži odobrenje već zrači prisutnošću i istinom. To je povezanost sa Sobom, s Izvorom, s Ljubavlju koja ne mora ništa dokazivati. To je zdrav osjećaj ljubavi prema sebi i povezanosti sa svime što postoji, iz kojeg izvire osjećaj sigurnosti, smislenosti, životne svrhe…
Ostale emocije neću definirati u ovom tekstu, već ću se osvrnuti kako se te emocionalne energije u nesvjesnom dijelu bića očituju kroz ponašanje i stavove.
Svi znamo kako hrvatska povijest (a i sadašnjost) nije baš lijepa. Bila je prepuna ratova, pokušaja oduzimanja nacionalnog identiteta, prevara, nadanja i razočaranja, pokušaja da se dokažemo pred „velikim“ zemljama i s kakvim posljedicama su takvi pokušaji završili. Sva ta patnja, žrtve, situacije u kojima je puko fizičko preživljavanje i zaštita najmilijih postao jedini smisao života, izgubila se prirodna težnja napretku kao i perspektiva budućnosti koja može biti bolja i drugačija. Sve to oblikovalo je stavove, vjerovanja, ponašanja, pristupe emocijama i stilove odgoja naših predaka i nas. I sve to prenosi se s generacije na generaciju, a česti ratovi samo su potvrđivali korisnost svih tih obrazaca koji su danas vrlo duboko utisnuti u ove prostore i kolektivnu svijest Hrvata. To sve možemo zamisliti kao vibracijski paket informacija koji svojom vibracijom utječe na naše živčane sustave i neuronske veze koje stvaramo tijekom odrastanja u višestruko traumatiziranom društvu.
Emocije koje sam navela vidljive su u neprepoznavanju i nepriznavanju truda, stavu kako je malo vjerojatno da ćemo svojim postupcima napraviti neki učinak, podcjenjivanje (u novije vrijeme i precjenjivanje) svoje vrijednosti. To se može ogledati kroz pasivno ponašanje, čekanje da nas netko drugi spasi te usmjerenost na traženje vanjskog priznanja i potvrde, pa čak i nametljivo isticanje statusnih simbola što zapravo služi prikrivanju istine o tome kako se osjećamo u vlastitoj koži.
Često je prisutan i stav: „Bolje šutjeti i izdržati nego tražiti pomoć ili svoje pravo“. Gubitak dostojanstva često se ne priznaje već se skriva iza ponosa, šutnje ili inata.
Također se može primijetiti i velika sumnjičavost te krutost u izražavanju emocija. Oduševljenje i uzbuđenje se smatra slabošću i automatski ga se spušta ili umanjuje („Ajde, nije to ništa), kao da za divljenje i uživanje nema vremena. To se može ogledati u cinizmu, naglašavanju vlastite „realističnosti“, umoru, strahu da ćemo biti izigrani ako pokažemo mekoću ili iskrenost. Uz to se mogu vezati stavovi: „Nemoj se previše veseliti, uvijek nešto pođe po zlu“ ili „Budi zahvalna što imaš išta“ ili „Od divljenja (ili od kreativnog izražavanja) nema kruha“.
Postoji i strah od isticanja zbog kojeg bi nas društvo moglo proglasiti čudnim/ludim/heretikom ili slično. Postoji i strah od vlastite moći i odgovornosti za vlastiti život. Jako je važno „uklopiti se u društvo“, „ne talasati“ i slično.
Ako išta od toga primjećujete i sami kod mnogih Hrvata, sebe i/ili članova svoje obitelji, to ne govori ništa o tim ljudskim bićima. To ne znači da je itko loš, pogrešan, grešan, grozan… To samo znači da je kolektivna trauma duboko utisnuta na ovim prostorima i definitivno utječe na način na koji funkcionira naš živčani sustav, a to je način borbe-bijega ili paralize. To samo znači da kao pojedinci i društvo imamo priliku zasukati rukave, ući u rad s tim energijama i kroz vlastiti energetski sustav ih transformirati. Na taj način pomažemo sebi, svojoj obitelji i cijelom društvu.
