Već nekoliko dana promatram svoju fizičku napetost kad se ujutro probudim i odem na wc. To je trenutak u kojem još nisam niti došla skroz u svjesno stanje, već onako u polusnu izlazim iz kreveta i odlazim na wc.

Također, već nekoliko dana promatram svoju fizičku napetost, naročito u ramenima, vratu, glavi i licu, a koju ne mogu povezati s ičim logičnim, koja u meni pobuđuje neku nervozu, frustraciju, nezadovoljstvo… I nađe čovjek mali milijun opravdanja za svoju fizičku, emocionalnu i/ili mentalnu napetost: „To je zbog promjene vremena./To je zbog PMS-a./To je zbog povećanog stresa na poslu./To je zbog drugih ljudi./To je zbog brige o novcima/zdravlju/članovima obitelji…“

I znate… Evo do maloprije sam i ja izgovarala tako nešto, iako pri izgovaranju tako nečega ni sama zapravo duboko u sebi nisam sigurna u istinitost tih tvrdnji, ali je to naučeno ponašanje, naučena racionalizacija zbog naučenog pristupa bježanja od sebe i nepresušne mudrosti koju svatko od nas nosi u sebi.

Danas sam u svojoj jutarnjoj rutini odlaska u kvantnu harmonizaciju s dozom Theta Healinga odlučila pogledati istini u oči i saznati što se zapravo skriva iza te napetosti. I neću vam lagati. Plakala sam u tom procesu, osjetila intenzivne mikronapetosti u mišićima svog lica, vrata, grla, blokadu i neravnotežu u radu probavnog sustava, bubrega, jetre, slezene, živčanog sustava, mišićno-koštanog sustava… jer je istina mog unutarnjeg energetskog stanja (na dubokoj, dubokoj i nelogičnoj razini) ta da je moje tijelo naučilo da prvo što ujutro radi je priprema za sve moguće borbe i bježanja koja me čekaju u tom danu, iako zapravo u tom trenutku ovdje i sada nikakva stvarna ugroženost ne postoji, ali postoji bezbroj iluzornih ugroženosti.

Bilo bi lijepo kada bih jedina na svijetu imala tako posložene unutarnje energetske putove, ali znam da to nije tako. Kroz današnje uranjanje u sebe saznala sam da je to trenutni kolektivni obrazac funkcioniranja i preživljavanja u fizičkoj dimenziji.

I ispričat ću vam simbolične slike koje sam u procesu dobivala. Te slike mogu se tumačiti doslovno i reći kako je to iskustvo iz nekog mog prošlog života. Mogu se tumačiti kao iskustvo mojih predaka i pretkinja koje nosim zabilježene u svom genetskom kodu. Te slike mogu se tumačiti kao doslovno čitanje iskustava iz kolektivnog polja, no iskreno… Bilo kakav pokušaj tumačenja od kud te slike je nepotrebno gubljenje vremena i izbjegavanje shvaćanja poante tih slika.

Kada sam tražila da u svom tijelu osjetim u punom intenzitetu te energetske obrasce zbog kojih je prva reakcija tijela nakon buđenja napetost, osjetila sam vrlo neugodan pritisak/grč od ključne kosti, preko vrata kroz cijelu glavu i pokazala se slika kao da iz mog lica izlaze razni šiljci prema van, kao način obrane od svijeta i onoga što se događa u svijetu. Osjetila sam probadanje u području desnog pazuha, dobila sliku kao da mi desna ruka mrtvo visi, s lijevom rukom pridržavam desnu i tako štitim svoj trbuh, a desna potkoljenica, kao da je i nema, samo mi nije bilo jasno kako takva mogu stajati. No, u ovom trenutku je za vas čitatelje jako važno shvatiti da je ova slika simbol energetskog stanja mog bića, a ne doslovna slika, što također ne znači da možda nekad u nekoj kvantnoj realnosti/na genetskom nivou/na kolektivnom nivou, netko taj položaj zaista nije osjetio.

Promatrala sam to stanje i dobila odgovore kako je takvo stanje posljedica rata. Pokazao mi se rat na bojištu, ali u prenesenom značenju to je u isto vrijeme i rat unutar mene. Dat ću sve od sebe da prevedem taj jezik simbola na jezik koji ćete razumjeti i na racionalnom nivou.

U ratu je instinkt za preživljavanje na maksimumu. Adrenalin šiba u krvi na sve strane. Osposobljava ruke i noge da naprave sve što trebaju da bi se izborili za život ili pobjegli od opasnosti i tako opet sačuvaju život. U takvom stanju, svi ostali organi odriču se dijela životne energije za njihovo funkcioniranje i taj dio životne energije šalju u mozak i udove kako bi cjelina mogla preživjeti.

Šiljci koji su izbijali iz moje glave preveli su se u ove riječi: „Slušam krikove ranjenih, osjetim miris spaljenog, ranjenog i trulog tijela, vidim crijeva koja vire iz trbuha, vidim kako moji prijatelji ubijaju braću ljude, vidim kako moje ruke ubijaju druge ljude… Vidim grozotu, užas, strah, želju da preživim, a s druge strane želju da nestanem, jer kako nastaviti živjeti s takvim grozotama u svom sjećanju?“

Neki od vas čitatelja, možda su zaista nešto od toga i doživjeli u ovom životu doslovno, a neki i ako nisu, njihova energetska tijela jesu, jer smo svi uronjeni u kolektivnu svijest koja je prepuna ratnih sjećanja i trauma. Živimo na hrvatskom tlu koje je prepuno područja na kojima su se događala ratna krvoprolića i strahote, a Zemlja (kao živo biće) sve to čuva u svom sjećanju.

U mom daljnjem procesu, postavila sam sama sebi pitanje: „Zašto se uopće borim, ako unutar sebe osjetim da to nije ispravno niti za mene niti za druge ljude?“

Odgovor je bio: „Zato što ti je netko rekao da moraš, zato što te netko ucijenio, jer te netko uvjerio da je to ispravna stvar i zato što si zbog svega toga zanemarila osjećaj unutar tebe koji govori da je to nešto u čemu ne želiš sudjelovati, da ti je draže izgubiti ovaj život nego izgubiti doticaj sa vlastitom dušom, sa vlastitom Pjesmom Srca.“

I u ovom dijelu priče sve se s mogućeg doslovnog nivoa tumačenja ovih slika spušta u unutarnji svijet i borbu unutar mene (i drugih ljudi, vjerojatno i vas koji čitate).

Koliko toga smo od kad znamo za sebe napravili samo zato jer nam je netko od autoriteta tako rekao? Koliko toga smo napravili, a da smo unutar sebe osjetili da nije ispravno za nas, samo zato jer smo željeli izbjeći neku kaznu ili dobiti neku nagradu? Koliko toga radimo i danas zbog istih unutarnjih poriva – poriva za pukim fizičkim, emocionalnim i/ili socijalnim preživljavanjem?

I svaki takav postupak zapravo stvara unutarnje ratište na kojem se bori naše autentično, izvorno i neponovljivo Ja s „malim ja“, a koje se odnosi na ono što vjerujemo da smo mi jer su nam drugi rekli da smo takvi ili da takvi moramo zbog nečega biti.

I svaki takav unutarnji rat dovodi do toga da naš život gubi čaroliju i pretvara se u crno-bijeli film ratnih užasa u kojima samo želimo da nas netko voli i zagrli, a s druge strane u ruci držimo mačeve/puške/pištolje.

Nikad se zapravo nije radilo o tome da nas netko drugi treba voljeti, prihvatiti i poštovati, iako naše „malo ja“ misli da se radi o tome. Naš Izvorni Ja zna da je jedino važno osjetiti ljubav, prihvaćanje i poštovanje prema svojoj Jedinstvenosti, neponovljivosti i veličanstvenosti, shvatiti sebe kao Dar sebi, ljudima, Bogu i Zemlji i služiti kroz taj Dar kako bismo živjeli svrhu svoje duše i oplemenili tuđe živote.

No, svako zatajivanje, omalovažavanje, svaki bijeg i/ili borba s time što Jesmo, hrani postojanje unutarnjih energetskih obrazaca koji borbom i bježanjem od Sebe pokušavaju dobiti ljubav, poštovanje i prihvaćanje od drugih, također kroz borbu i/ili bijeg.

Koliko ljudi ima osjećaj da u partnerskom odnosu treba skrivati neke dijelove sebe, a neke naglašavati, da se treba boriti kako bi ga se vidjelo/čulo/poštovalo, da treba plakati i jadikovati (emocionalno ucjenjivati – što je isto vrsta nasilja i borbe) kako bi ga se vidjelo/čulo/poštovalo?

Koliko ljudi ima osjećaj da u poslovnom aspektu života mora skrivati neke dijelove sebe, a neke naglašavati, da se treba boriti ili bježati od Sebe samo zato kako bi zaradili novce i mrvicama fizičkog svijeta nahranili sebe i svoju obitelj, a da pritom ne hrane niti sebe niti svoju obitelj s Duhom kojem je sve moguće.

Koliko ljudi ima osjećaj da u socijalnom aspektu života mora skrivati neke dijelove sebe, a neke prenaglašavati, da se treba boriti ili bježati od Sebe samo zato kako bi bili prihvaćeni u grupi ljudi, samo kako bi u društvu stvorili neku sliku o sebi, koja ne odgovara trenutnom činjeničnom stanju, ali je sigurnije glumatati nego pokazati kako se zaista osjećaju?

I mogu postavljati ovakva pitanja do sutra. No, vrijeme je da svatko od nas sam sebi počne postavljati pitanja i slušati odgovor u svom Biću. I u slušanju odgovora u svom Biću od ključne je važnosti razlikovati odgovore koji dolaze iz uma i odgovore koji dolaze iz Višeg aspekta našeg Bića.

Ako slušamo odgovore iz uma, zapravo slušamo petlje naučenih obrazaca misli koje se aktiviraju na „zapovijed“ energetskih tokova. Npr. kad osjetimo ljutnju, ako želimo razgovarati s ljutnjom i to radimo iz uma, onda nećemo čuti odgovore same energije ljutnje, već ćemo slušati naučene obrasce misli koji se aktiviraju s energijom ljutnje. Takav razgovor s ljutnjom ide u smjeru dubljeg osjećaja krivnje, patnje, drame, nezadovoljstva, a ne u smjeru u kojem želimo ići kad se odlučimo surađivati s tom ili bilo kojom drugom energijom koju nosimo u sebi.

Ako slušamo odgovore iz Višeg aspekta bića, tada zapravo zauzimamo ptičju perspektivu promatranja neke energije, nismo vezani za tu energiju, već smo otvoreni saznati zbog čega je ona tu, od čega se s njom pokušavamo obraniti i ako joj dozvolimo da ode, koje darove i lekcije nam ostavlja.

E, to je već potpuno druga razina razgovora i suradnje s bilo kojom energijom unutar nas. Nakon takvog razgovora, ne možemo ne osjetiti olakšanje, mir, dublje razumijevanje i shvaćanje sebe i vanjskog svijeta. Nakon toga podsvijest nije vezana samo za stare neuronske puteve koje smo kroz život prošli nebrojeno puta, već se u podsvijesti stvaraju novi neuronski putevi, a koji nam u budućnosti olakšavaju promjenu načina razmišljanja i reagiranja na sebe i svijet oko sebe.

I ovo što sam napisala ne znači da se trebate rastati, dati otkaz, otići na neku planinu i samo se baviti sa svojim unutarnjim stanjima. Ne, to bi bilo ludo i zapravo samo drugačiji način bijega od sebe i svijeta.

Ovo samo znači da bi bilo vrlo mudro određeni dio svoje energije i resursa na dnevnoj bazi uložiti u istraživanje unutarnjeg svijeta te povezivanje događaja vanjskog svijeta kroz jezik simbola sa onim što osjetite unutar sebe. I to može značiti odlučiti 10 minuta dnevno biti u tišini i sami sa sobom. Besplatno je i itekako izvedivo. To može nekad značiti uložiti u edukaciju ili u neki rad jedan na jedan s osobom za koju osjetite da vam može i zna pokazati kako plivati kroz vlastite različite energije koje osjetite unutar sebe. Jer vi to sve već znate i možete, samo je potrebno prisjetiti se kako se to radi.

Želite li raditi sa mnom, slobodno mi se javite na mali putpjesmesrca@gmail.com, u privatne poruke na FB stranici Put Pjesme Srca ili na broj 098 956 8479.

S ljubavlju,
Rebeka