I nema ništa ni dobro ni loše u tome da se dovedemo pred zid. I to je jedan način učenja, koji sam malo prečesto iskušavala na vlastitoj koži, ali upravo zbog toga krenula sam u potragu za načinom koji omogućuje učenje na manje bolan način, s manje drame i patnje. I otkrila sam neke, neke još otkrivam, no svi ti načini uključuju promatranje, razumijevanje jezika simbola koji je svuda oko nas cijelo vrijeme, propitkivanje onoga što mislimo da znamo i što mislimo da su činjenice, onoga u što vjerujemo… Također uključuje rad s otporima unutar nas, otvorenost za promjenu, učenje prihvaćanja i povjerenje u Boga/Višu Silu/Kreativnu Energiju/Duha/Kako God To Nazvali… No, važno mi je naglasiti da to povjerenje u Boga ne znači nužno ići u crkvu, čitati svete knjige i moliti (ponavljati naučene riječi molitve), a onda se pasivno pustiti da nas život nosi kud nas nosi. Može značiti i to, no važno je da uključuje i aktivnu i svjesnu prisutnost, promatranje mnogih svakodnevnih odluka koje donosimo, posljedica tih odluka, promatranje mogućnosti za donašanje novih odluka te promjenu obrazaca i navika ponašanja, načina razmišljanja te pristupa emocijama.

S druge strane, ako govorim izravno, to ne znači da nisam svjesna mogućih posljedica svojih riječi, da nisam svjesna kako neke riječi mogu zaboljeti i podići potisnute emocije na površinu. Itekako sam toga svjesna. Možda bi nekome bilo draže i jednostavnije kad bih znala drugi način koji je praktičan, funkcionalan i da pritom to ne izvlači na površinu već odmah iscjeljuje, ali ne znam za takav način niti mislim da treba postojati (ili da ga ja trebam tražiti), jer potencijalna zamka u takvom načinu bila bi da sam ja netko tko može nekoga spasiti i iscijeliti, da je moja odgovornost pobrinuti se za druge, ali to nije i ne smije biti moja odgovornost. Svatko ima odgovornost pobrinuti se za sebe i konačno početi crpiti Životnu Energiju iz samog Izvora (do čega dolazimo vraćajući se svojoj autentičnosti, svojoj Pjesmi Srca) te odustati od energetskog vampirizma. I da, žao mi je ako ovo nekog vrijeđa, no svi smo mi u nekoj mjeri energetski vampiri bilo s time da od nekoga nešto očekujemo, zahtijevamo, zamjeramo, tračamo, pokušavamo dobiti od drugih priznanje, potvrdu, razumijevanje… bilo da crpimo resurse Majke Zemlje te više ili manje pripadamo konzumerističkom načinu života.

Zadnjih nekoliko dana čini se kao da traje minimalno nekoliko tjedana, s obzirom na to što energetski prolazim, što očitavam u sebi, iz polja drugih ljudi i općenito kolektivne svijesti, naročito one prostorno vezane za hrvatsko tlo. Unaprijed upozoravam da slijedi dio teksta u kojem se može činiti da puno kritiziram i „serem“ po nama Hrvatima, no to je samo dio teksta. Jedna od ograničenosti riječi općenito, bilo pismene bilo usmene, je u tome da u jednom trenutku mogu izabrati pričati o nečem „negativnom“, što naoko može izgledati da sam pesimistična, stroga, hladna i slično, no to ne znači da ne vidim i ono „pozitivno“, da ne vidim vrijednost u tome, da ne vidim rješenje. To samo jednostavno znači da u isto vrijeme ne mogu pisati/govoriti i o „pozitivnom“ i o „negativnom“ aspektu nečega te da sugovornik/čitatelj u isto vrijeme ne može slušati i procesuirati i jedno i drugo. Nego jedno slijedi iza drugoga. Također, naglašavam da ne govorim o tome što se događa, tko što radi i tko što priča, nego govorim o energetskoj pozadini toga što se događa, što ljudi rade, pričaju, doživljavaju…

Na ovim prostorima osjetim jako puno energetskih „govana“ koje uporno ne želimo probaviti do kraja i izbaciti van, već se kuha u našoj kolektivnoj svijesti (i jako osjeti u osobnoj svijesti) iznova i iznova. Samo se sjeti kakav je osjećaj u tijelu kada imamo probavnih problema u vidu zatvora i to poveži s ovim o čemu pišem.

Nabrojat ću samo neka energetska „govna“: primitivizam, koristoljublje, svijest žrtve i veličanje žrtve (što se više žrtvuješ i patiš, to si bolji/vrjedniji čovjek), energetski otisak odnosa feudalac – kmet, mržnja, netrpeljivost, zamjeranje, očaj, smrt, jad, bijeda, nepravda, potlačenost, siromaštvo, ovisnosti, nasilje, neravnopravnost, zarobljenost, stagnacija, smrad ustajale bare i truleži… Ima toga još, ali stat ću ovdje. Prepoznaješ li te energije u pozadini političke, kulturne, poslovne, socijalne, obrazovne klime u društvu i kako? Prepoznaješ li te energije u privatnom životu u odnosu s drugim ljudima?

Ja itekako prepoznajem i upravo sam se s tim energijama bavila u nazad nekoliko godina, a ovih dana sam se bavila s nekom energetskom masom, a osjećaj je bio kad da mene i druge ljude na ovom području ta masa jednostavno proždire i uvlači u sebe, mi se silom trudimo držati glavu iznad površine vode, borimo se da nas ta sila ne proguta do kraja i time zapravo gubimo sve više i više životne i kreativne energije, osjećamo se sve praznije, frustriranije, nezadovoljnije, jadnije itd. Što je točno bila ta energetska masa, ne bih znala reći, jer su se svi ovi procesi koje sam prošla ovih dana događali na neverbalnoj razini i možda nije ni važno da ih sve prevedem i objasnim, već da prenesem okus toga u čemu se „kupamo“ i valjamo“.

Sve te energije možemo transformirati, no ono što smo do sad radili je ili borba ili bijeg bilo u smislu da se borimo/bježimo od nečeg izvan sebe, bilo da se borimo/bježimo od nečeg unutar sebe. Nevažno je i to je sve zapravo ista priča, samo druga strana novčića i povezano je. I s borbom i s bijegom samo ćemo stvoriti energetsku i vibracijsku klimu u kojoj ćemo doživljavati sve veća i veća „sranja“ i krize vani, jer je poanta svih tih „sranja“ i kriza da se svatko vrati Sebi i počne živjeti svoju autentičnu svrhu života.

To nema veze sa egocentričnosti i ičim sličnim, jer najbolje i najviše možemo služiti drugima kad se vratimo na „svoje pravo mjesto u slagalici zvanoj Život.“ Ako glumim nekog tko nisam, jer osjećam i mislim da to društvo očekuje od mene, kako mogu biti ono što jesam u Izvornom smislu i kako mogu djelovati i bivati autentično i iz Srca? Nikako. To dvoje jednostavno ne ide skupa.

Pa sad, kako se transformiraju te energije? Zapravo vrlo jednostavno. Odustane se od borbe, odustane se od bijega. To je stav koji kaže: „Ok. Vidim te (bila to potisnuta emocija, trauma, program, uvjerenje, što god). Dajem si dozvolu odustati od borbe i bijega, promotriti te i čuti što učim iz ovoga.“ Nakon toga slijedi proces koji nije pod našom kontrolom, već se otvaraju slike, poruke, senzacije koje omogućuju da se prošla iskustva i znanja i vještine povežu na jedan drugačiji način, koji je smisleni, osnažujući, ohrabrujući i koji donosi neko olakšanje. Takve procese nikako ne preporučam raditi iz uobičajenog i svakodnevnog „beta stanja uma“. Zaista je važno to raditi u stanju duboke opuštenosti, ne iz stanja uma koji stalno nešto vergla i vergla i stvara priče.

Kako se ulazi u to stanje je jednostavno, ali zahtjeva praksu. Postoji više načina i ni jedan nije bolji ili gori, već je pitanje koji tebi više odgovara. Kako se surađuje s boli/potisnutim emocijama/traumama, kako se radi s programima također nije teško, no zahtjeva učenje i praksu, a jako dobro dođe i iskustvo rada s tim uz vodstvo osobe koja je sve to prošla na svojoj koži.

Reći ću sada i što sam u procesima ovih dana osjetila kao potencijal onoga što možemo otkriti, razviti i živjeti, ako dobar dio ljudi preuzme odgovornost za sebe i krene na put vraćanja Sebi, ako dobar dio ljudi odlučiti ta „sranja“ konačno prestati zadržavati u svom Biću i izbaciti ih van, ako odluči nešto napraviti po pitanju rješavanja energetskog zatvora (i u doslovnom i u prenesenom smislu). To su ove kvalitete i energije (u Izvornom značenju tih riječi, a ne u današnjem izobličenom shvaćanju tih riječi – ponavljam – važno je propitkivati značenje određenih riječi): empatija, duboko poštovanje i ljubav prema Sebi i svemu stvorenom, snalažljivost, zadovoljstvo, kreativnost, zaigranost, mir, inovativnost, postavljanje zdravih granica, intuitivnost, sposobnost gledanja Srcem, iskrenost, istinoljubivost, hrabrost, odvažnost, čestitost, zahvalnost, duboka povezanost s Duhom i fizičkim, integracija Duha i fizičkog, otvorena i jasna komunikacija, ravnopravnost, ravnoteža…

To je ono što učimo kad onom s čime se borimo ili od čega bježimo pristupimo kao suradniku, a ne kao neprijatelju, kad odustanemo od svojih otpora i svog zatvora. To je ono što možemo sve više i više osjetiti u svojim životima bez obzira jesu li drugi krenuli na put vraćanje Sebi ili ne. To je ono što zaista mijenja vibraciju, što omogućuje stvaranje novih neuronskih puteva, što omogućuje nova iskustva, nove načine razmišljanja, nove ideje, nova ponašanja… To je ono što omogućuje da nailazimo na prave ljude na pravim mjestima u pravo vrijeme. Što nas je više, to je lakše graditi bolji svijet i za društvo u cjelini, a ne samo za sebe i svoje najbliže.

Upravo zbog odustajanja od energetskog zatvora u svom životu lakše i brže prolazim poprilično zahtjevne životne situacije. Umjesto da se slamam pod izazovima, imam osjećaj da sam sve snažnija i mudrija i mirnija i zahvalnija i sretnija. No, nisam uvijek bila mudra i nisam uvijek učila promatrajući život na neosoban način. Ne tako davno životne situacije doživljavala sam osobno i prečesto se osjećala nemoćno i jadno. Puno puta život me natjerao do zida pa bih u očaju plakala i izgovarala na glas ili pisala u dnevnik riječi: „DOSTA MI JE. NE MOGU VIŠE OVAKO! Bože, pokaži mi izlaz, jer sama ne znam.“

Zaista osjećam kako se energetski priča sve više zahuktava i ubrzava, a kako će tko prolaziti kroz to ovisi samo o nama samima. Moj način je svakodnevna duhovna higijena i budno promatranje onoga što se događa oko mene i unutar mene. Koji je tvoj način?

S ljubavlju,

Rebeka!