Za duboki rad na vlastitoj podsvijesti nekad koristim theta stanje uma, postavljanje pitanja na koje želim doći do odgovora te bojanje mandala.
Taj proces nekad traje i nekoliko tjedana, pa čak i mjeseci. Bojajući mandalu s vanjske strane prema unutra, kao da otkrivam dijelove sebe koji vode do odgovora koji se nalazi u središtu mandale.
Danas sam završila bojanje mandale, a započela sam ga petog svibnja. Pitanje koje sam postavila bilo je: „Kako se suočiti sa svojom najdubljom boli koju čuvam u sebi, daleko od svog pogleda?“
Tijekom tog razdoblja mnogo toga izašlo je na površinu i danas s tobom želim podijeliti jednu misao koja mi je bila zaista značajna. Prije te misli, želim opisati i kontekst unutarnjih tokova energije.
Jedan dio mene danas je želio završiti bojanje mandale.
Mentalni dio mene nije bio fokusiran na proces bojanja, nego na mnoga pitanja vezana uz to što bih sve trebala napraviti, da je ovo bojanje beskorisno i glupo – kome to treba? Koliko imam godina da svoje vrijeme trošim na bojanje mandala?
Uglavnom, ponovno sam primijetila svog unutarnjeg kritičara, koji izgleda poput neke audio poruke koja se stalno vrti i ponavlja. To su poruke koje sam slušala kao dijete i način na koji sam ih kao dijete doživjela.
Promatrajući dio mene koji samo želi biti u trenutku i potpuno uronjen u proces bojanja, bez da mi misli lete na svakakve stvari te unutarnjeg kritičara, zapisala sam ovu misao:
„Pokušajima gušenja čarolije života ne guši se sama čarolija, već naša sposobnost osjećanja i percipiranja te čarolije.“
Drugim riječima, vezano uz ovu konkretnu situaciju – iako se isti obrazac može uočiti i u drugim životnim situacijama – čarolija procesa bojanja cijelo vrijeme bila je tu, no sama sam je pokušala ugušiti zbog dubokog podsvjesnog uvjerenja da je bojanje nekorisno i bezvezno trošenje vremena. Time sam svojem unutarnjem impulsu da završim bojanje mandale oduzela važnost koju za mene ima istraživanje odgovora na postavljeno pitanje.
Zbog toga je mjesto iz kojeg sam bojala mandalu više bio: „Ajde da to završim konačno, pa da mogu ići raditi nešto korisno“, umjesto: „Ajde da uronim u ovaj proces do kraja i vidim što će mi donijeti“. I upravo zbog tog stava sama sebi oduzela sam sposobnost osjećanja i percipiranja čarolije tog procesa, iako je čarolija cijelo vrijeme bila prisutna i donijela mi je neke odgovore, uvide, ali i nova pitanja.
Zanimljivo mi je bilo primijetiti da je meni takvo bojanje mandale zaista jako korisno, kao što mi je bilo i sve drugo s čime sam se bavila zbog toga što sam za to osjećala unutarnji impuls. No mnogo toga što sam u životu radila zbog unutarnjeg impulsa, ljudima koji su me promatrali to nije izgledalo korisno ni važno. I ja sam im povjerovala da je njihov pogled na ono što radim istinit i ispravan, a moj lažan i pogrešan.
Sada je pitanje: „Kako unutarnjeg kritičara stišati? Ili, još bolje, razumjeti ga i pretvoriti u glas koji podržava ono kamo i kako se energija Života autentično želi kretati kroz moje biće?“
Kako zvuči tvoj unutarnji kritičar i uspijevaš li ga utišati? Ako da, bilo bi mi drago čuti kako to uspijevaš.
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements
