Povodom događaja u petak u srednjoj školi, razmijenila sam nekoliko komentara u jednoj grupi na tu temu. Dopisujući se tako, pala mi je na pamet jedna slika koja jako dobro opisuje stanje našeg društva.
Radeći u sustavu odgoja i obrazovanja doista sam se nagledala svačega i ovo nije tekst o tome, jer na kraju krajeva – još jedno lajanje u prazno.
Taj sustav samo je jedan u nizu u našem društvu i proizvod je niza posljedica sitnih međudjelovanja i pasivnog promatranja svih pojedinaca koji u njemu sudjeluju. I pritom veću težinu i odgovornost imaju odrasli, a ne djeca.
„Mali“ ljudi često imaju osjećaj da su žrtve nečeg većeg od njih, sustava koji kroje oni „veliki“. No je li to zaista tako? Djelomično jest, no propuštamo vidjeti još nešto.
Ako sustav koji je krojen „od gore“ usporedimo s kolutom za hrčke, taj se kolut neće pokrenuti ako hrčak ne uđe u njega i ne počne ga okretati svojim trčanjem, svojim radom, svojim sudjelovanjem. Drugim riječima – mogu „oni od gore“ tražiti što hoće, no što god tražili, neće zaživjeti ako mi na to ne pristanemo. I pristanak u tom slučaju ne mora biti aktivan. Može biti pasivan – jer tako nas voda nosi. To je jednostavno tako. Jest. Jednostavno je tako sve dok na to i dalje pristajemo.
No stvari opet nisu tako jednostavne kao u gore opisanoj usporedbi. Kao pojedinci, ako želimo preživjeti u ovom društvu, nemamo puno izbora – možemo ući u taj kolut koji se već okreće zbog hrčaka koji trče već neko vrijeme, a možemo pokušavati pronaći svoj put. No taj put još nitko nije prokrčio pa je teško kretati se, naročito ako vas na svakom koraku uvjeravaju da niste normalni, da pretjerujete, da se trebate spustiti na zemlju.
Kad se netko od hrčaka u kolutu umori, ne može samo prestati trčati. I ako prestane trčati, kolut se i dalje vrti – ako ostane u njemu, pregazit će ga svi oni koji i dalje trče, a ako izleti iz njega, tko zna kamo i kako će sletjeti.
Kad vidimo da nešto nije u redu, da se događa nepravda, ugrožavanje života i prirode – što možemo učiniti kad je prioritet zaštititi svoj život i život svojih najbližih?
Što možemo kada vidimo da često nastradaju upravo oni koji upiru prstom u problem i traže da se energija ljudi usmjeri u stvarno rješavanje problema, a ne samo površno ukrašavanje kako bi izgledalo da je problem riješen?
Što možemo kada se komunikacija u tim situacijama često svede s konkretnog i objektivnog na osobne uvrede i povrijeđeni ego?
Zanima me kako bi bilo kada bi svi koji ikako sudjeluju u vrtnji tog koluta zajedno odlučili prestati trčati na nekoliko trenutaka, vidjeti gdje se zaista nalazimo, koji je točno problem, kako utječe na nas i sve oko nas, što ga uzrokuje i koja su moguća rješenja, a da ta rješenja zaista doprinose svim uključenim stranama.
Žalosno je promatrati kako u sustavu odgoja i obrazovanja već dugo većina sudionika uopće nije zadovoljna – ni zaposlenici, ni djeca, ni roditelji. I to nema veze s visinom plaće. Ima veze s nebulozama koje se očekuju od zaposlenika i djece, s ljudima na pozicijama koji su tamo jer su podobni, a ne stručni. Ima veze s izmišljanjem tople vode po pitanju odgoja, s opterećivanjem djece informacijama koje nisu relevantne za svakodnevni život, a s druge strane ne uči ih se ništa o tome što znači odgovornost, pravo koje uvijek ide uz obvezu, što znači imati kapacitet za život (i one „loše“ i one „dobre“ strane), kako komunicirati, kako rješavati probleme, kako steći vještine potrebne za snalaženje u svakodnevnom životu i preživljavanje…
Previše je nasilja u školama – nasilje koje grupa djece provodi nad osobljem, nasilje između vršnjaka, nasilje među zaposlenicima, nasilje viših instanci nad nižim, nasilje roditelja nad zaposlenicima škole, ali i nad djecom… Nasilje u medijima, nasilje u igricama, nasilje na svakom koraku koje se često svodi pod pojam zabave i rečenicu: „Samo sam se malo šalio/šalila.“
I previše je nas koji u previše situacija vidimo nasilje i ne poduzmemo ništa, jer nije naše da se miješamo, jer to nije naš posao, jer trebamo posao da bismo prehranili sebe i svoje obitelji…
Previše sam puta doživjela da sam ja izvisila, kada sam ono što sam primjećivala u školama nazivala pravim imenom. Koliko puta su se oni „iznad mene“ zgražali: „Kako mogu tako nešto reći?“
Puno godina kasnije shvatila sam da se iza te rečenice skriva: „Iako sam stručna, iako sam na poziciji da znam – ne znam. I bojim se.“
Jedini izlaz koji vidim kao moguć i smislen sastoji se od tri ključne točke.
Prvo i osnovno – dobro preispitati što nosimo u svojoj podsvijesti jer u stresnim situacijama najčešće reagiramo iz automatskih podsvjesnih programa i potisnutih emocija te iz pokušaja da te emocije ne isplivaju van i da ih ne osjetimo. Naravno, preispitivanje nije dovoljno – potrebno je i zasukati rukave i nešto s time napraviti.
Drugo – priznati da koliko god toga znamo, jako puno toga ne znamo. Većina ljudi ne zna prepoznati rane znakove ponašanja koji upućuju na potencijalno nasilje, bilo ono usmjereno prema sebi ili drugome. Većina ne zna kako surađivati s emocijama, kako izgraditi kapacitet za sve emocije – ne samo one pozitivne – jer život postoji upravo zbog dinamičke ravnoteže između suprotnosti. I nemamo tu moć da svedemo život samo na ono „pozitivno“ niti za sebe niti za druge. Možemo željeti da svima cvatu samo ruže, padaju novci s neba, radimo što hoćemo i kada hoćemo, no to ne znači nužno da ćemo se zbog toga osjećati samo sretno, zadovoljno i ispunjeno. Isto tako, ako imamo dobre namjere, to ne znači da te dobre namjere utječu na druge na način kako smo mi to zamislili. Možda baš radimo suprotno od onoga što svjesno želimo.
Kada priznamo da ne znamo, to ne znači da ne vrijedimo. To samo znači da postoji nešto što možemo naučiti i čime možemo doprinijeti kvaliteti svog života i života onih na koje utječemo. Jer ponavljam – utječemo bez obzira na to odlučimo li nešto aktivno činiti ili samo pasivno promatrati. Svaki naš izbor ima posljedice za nas i za druge.
Treće – naučiti slušati i komunicirati na jasan i zdrav način. Način u kojem su svi sudionici spremni prepoznati potrebe i nazvati problem pravim imenom, bez gubljenja vremena na traženje krivca i s fokusom na traženje rješenja koje zaista funkcionira. To znači i jasno priznati kad nešto ne znamo, kao i priznati da smo pogriješili kad pogriješimo. To znači i drugima dati do znanja kako njihovi postupci utječu na druge, bez vrijeđanja na osobnoj razini.
Nitko nije savršen. Svi smo samo ljudi. Svi nešto znamo i mnogo toga ne znamo. I nitko od nas ne može preživjeti sam. Trebamo jedni druge. Kao što smo zajedničkim snagama i naučenim obrascima ponašanja i percipiranja svijeta došli do ove točke razvoja društva, tako samo zajedničkim snagama možemo skrenuti s ovog puta i krenuti nekim drugačijim putem.
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements
