Mnogi od nas žive u priči o životu, umjesto u samom životu. Očekujemo da se život prilagodi nama – neki to rade kroz molitvu i religijske obrede, drugi kroz razne „duhovne prakse“, a treći kroz zloupotrebu položaja, moći i novca. Neki četvrti to čine na sasvim drugačiji način. I kada se život ne prilagodi nama, kada se i dalje događa u svim svojim nijansama, tada patimo i sigurni smo da imamo puno pravo patiti. Pa i imamo. Imamo puno pravo izabrati patnju, jer rekla bih da je patnja izbor, dok je bol prirodan dio života, a toj istoj boli možemo pristupiti na različite načine.
Jedni druge rijetko povrjeđujemo namjerno, a najčešće se povrjeđujemo dobrim namjerama, nerazumijevanjem, šutnjom, kontroliranjem sebe kako bismo tobože druge spasili od povrede te time što na svoja leđa preuzimamo tuđe odgovornosti. Upravo time te druge povrjeđujemo i nesvjesno omalovažavamo. Čini mi se da svatko od nas od života dobije upravo onoliko i ono za što ima kapacitet nositi i podnijeti. Drugim riječima, imam kapacitet jedino punim plućima proživjeti svoj život, no u tuđim cipelama pitanje je bih li izdržala i 24 sata. Pa tko sam ja da sudim o tuđem kapacitetu za bilo što?
Stres na poslu često je posljedica loše organizacije, loših komunikacijskih i voditeljskih vještina, loših međuljudskih odnosa i nepravde, a ne same prirode posla.
Mnogi ljudi koji žele zasjesti na „visoku stolicu“ imaju lijepe ideje i dobre namjere, ali bez shvaćanja što točno i praktično znači biti na takvom radnom mjestu. Mnogi od njih, kada „zasjednu na tu stolicu“, počnu uništavati upravo ono čemu su željeli dati svoj doprinos i pomoći njegovu razvoju. Slika s kojom su došli na to radno mjesto vrlo brzo bude urušena pod pritiskom stvarnosti, odgovornosti i zahtjevnosti takve pozicije. Tada iz unutarnjeg podruma počinju provirivati zaboravljena čudovišta iz ormara – zaboravljene traume, boli, povrijeđenosti i potisnute emocije. Kada se to dogodi, takvo radno mjesto vrlo lako i potpuno neplanirano postaje teren za liječenje vlastitih frustracija na ljudima koji za njih nisu odgovorni. Idealno mjesto za liječenje vlastitih frustracija, trauma i nezadovoljstva jest psihoterapija, rad s coachom ili stručnom osobom drugih pravaca koji u današnjem društvu još uvijek nose etiketu „alternative“.
Dobro je što sam samo „mali“ čovjek, jer da nisam, radila bih na tome da svi imaju pravo, a neki i obvezu redovito brinuti o vlastitoj mentalnoj i emocionalnoj higijeni uz vođenje i podršku stručne osobe.
Kada ljudi nemaju hrabrosti pokazati zube onima koji su prema njima nasilni, ti isti ljudi imaju itekako „hrabrosti“ pokazati zube slabijima od sebe, koji nisu ni krivi ni dužni, već su se našli na krivome mjestu u krivo vrijeme kao idealne kante za smeće u koje će netko istresti vlastite frustracije i povrijeđenost. Lako je iskaljivati se na slabijima od sebe.
Nije slabost reći da nešto ne znam ili ne mogu i da trebam pomoć. Slabost je ne moći priznati sebi da nam treba pomoć i ne potražiti je, nego glumiti da možemo sve sami. Takvi izbori često dovedu do posljedica koje ne želimo ni sebi ni drugima.
Veličamo moć uma, a zanemarujemo mudrost tijela i emocija. Tijelo i emocije često nam daju informacije koje nas usmjeravaju prema izborima koji podržavaju život i našu dobrobit, ali i istinsku (ne umišljenu) dobrobit drugih ljudi i prirode. No postoji razlika između onoga što nam emocije govore i načina na koji možemo s njima surađivati te onoga što MISLIMO da nam govore i kako MISLIMO da bismo ih trebali kontrolirati. Jedno je kontrolirati emocije na jednom mjestu, no one će kad-tad nekontrolirano pobjeći iz nas, a drugo je pristupati im suradnički, osluškivati ih, proraditi ih unutar sebe, a zatim svjesno odlučiti što ćemo učiniti s informacijama koje smo dobili od emocija i senzacija u tijelu. Rekla bih da je mnogima poznat „gut feeling“, onaj osjećaj: „Ovdje nešto smrdi i nije u redu“, „Ovdje ne želim biti“, ali tada slijedi racionalizacija: „Ma ne, ja sam to samo umislila, pretjerujem“ i sličan unutarnji monolog.
Čini mi se da je, evolucijski gledano, bilo potrebno da naš „mental“ jedno poduže vrijeme bude na tronu te da se mudrost fizičkog i emocionalnog tijela zanemari, pa usudila bih se reći i nepravedno demonizira. Jedino je na taj način ljudska vrsta mogla istražiti u kojim životnim situacijama oslanjanje na racionalnost i druge karakteristike mentalnog dijela ljudskog bića donosi korist i podržava život, a u kojima je mudrije osloniti se na mudrost tijela i emocija. Možda je došlo vrijeme da potražimo način kako zaista cijeniti sve dijelove ljudskog bića jednako i dovesti ih u odnos suradnje sa svrhom svjesnog, autentičnog i uravnoteženog kročenja kroz sve ono što Život znači, bez obzira na to što mi mislili o tome što bi život trebao značiti i kakav bi trebao biti.
