U zadnjih mjesec dana bilo je nekoliko neplaniranih i pomalo šokantnih događaja u mom životu. Moram priznati da sam pomalo i ponosna na sebe kako sam svemu tome pristupila. Sve te situacije koristila sam za osvještavanje osobnih, generacijskih i karmičkih obrazaca na koje se prečesto spotičem i zbog kojih imam osjećaj da ne živim život, već samo preživljavam čekajući nešto ili nekog da me spasi tog tereta. Dovoljno sam toga iskusila da bih znala da time samo izbjegavam preuzeti odgovornost za svoj život u svoje ruke. Ne tako davno odlučila sam da ću zaista preuzeti odgovornost za svoj život iako ne znam kako niti što to točno znači.
Jedna od tih situacija bila je rasklimavanje zubnog mosta kad sam jela smoki i to onaj mekaniji. E, smoki! Da sam bar jela čvarke.
No, šalu na stranu. Još u studentskim danima puknula mi je gornja petica dok sam jela pomfri i zubarka je odlučila da taj zub mora ići van. Jedno vrijeme hodala sam svijetom bez zuba, no onda sam odlučila kako ću nešto po tom pitanju promijeniti, jer ne želim da se drugi zubi pomiču zato što jedan nedostaje.
Tako mi je ponuđeno da se gornja šestica pripremi za krunicu koja će nositi keramičku peticu koja nedostaje. Pristala sam na to. Od početka to nije bilo baš dobro napravljeno, no i tako napravljeno držalo je oko petnaest godina.
Jučer je saga s izradom i stavljanjem nove krunice konačno završena.
Prolazeći kroz cijeli proces puno toga sam otkrila i još uvijek otkrivam o gore spomenutim osobnim, generacijskim i karmičkim ograničavajućim obrascima te sam ponešto i naučila.
Kad god je to moguće, popravljam zube bez anestezije, na živo – kako se kaže. Draže mi je pretrpjeti bol nego pol dana imati utrnuto lice. Tijekom prvog posjeta ordinaciji u ovom procesu, zubarka mi je ipak dala pola anestezije, no svejedno me čitav dan bolio zub i zubno meso. Pripremila je šesticu za novu krunicu, a nakon toga mi je vratila staru s privremenim ljepilom. Pomislila sam: „Kad me netko vidi da se smijem, vidi lijepi osmijeh i sve zube na broju, a ja osjetim stvarno veliku bol.“ – tko mi je kriv da ne pijem tablete.
Ta pomisao proširila se na ljude koji me okružuju. Koliko ljudi izvana izgleda dotjerano, neki imaju sve materijalno što požele i zbog te lijepe površine mi zaključimo kakav oni život imaju, uspoređujemo se s njima i slično. No, koliko tih istih ljudi proživljava različite boli o kojima ne pričaju, u koje često ni sami ne žele pogledati, već pronalaze načine da skrenu pozornost s vlastite boli da bi i sami sebe uvjerili da su dobro. Koliko znamo o tuđim teretima koje nose na svojim leđima i koliko nas je uopće briga za to?
Ne volim kad me nešto boli, no kad me boli odlučujem tu bol promatrati, vidjeti kakva je, koji dijelovi tijela se zbog nje dodatno zgrče, kakve misli se pojavljuju te koje je emocije prate. Kad sve to promatram, uspijem dešifrirati mnoge obrasce i nešto s njima svjesno napraviti. Nije ugodan ni lagan proces, no definitivno mi se pokazao kao nešto što se isplati i kroz što je dugoročno gledano korisno proći. Imam alate, znanje i iskustvo koji mi u tome itekako pomažu, a kad zapnem imam ljude kojima se mogu obratiti za pomoć i podršku.
Kroz promatranje boli uočila sam neiscijeljenu bol zbog generacijskog i karmičkog fizičkog i emocionalnog nasilja, zbog potiskivanja ljutnje koja se javljala u potrebi za obranom slabijih i sebe, zbog nepravde te gubitka dragih ljudi i imovine tijekom raznih ratnih stradanja. Osjetila sam bol zbog potiskivanja vlastite nježnosti i ranjivosti. Nježnost je etiketirana kao nešto što me (nas) oslabljuje u ovom svijetu, nešto zbog čega nećemo moći preživjeti, već moramo ojačati, moramo pokazati zube i gristi sve što imalo miriši na nepravdu i napad. No toliko često nešto protumačimo kao napad i nepravdu samo zato što ne vidimo što se nalazi ispod nečije površine i samo zato što nismo iscijelili rane koje nosimo unutar svog bića.
Nema ovdje mjesta za okrivljavanje, osuđivanje ili samookrivljavanje i samoosuđivanje. Svi mi dajemo najbolje od sebe što u nekom trenutku znamo i svaka generacija dobiva u naslijeđe bilo neriješene terete bilo svladane lekcije i vrline. Čini mi se da je tek s dolaskom interneta došlo i vrijeme da pronađemo potrebna znanja, ljude i alate pomoću kojih možemo te stare terete skinuti s leđa i početi živjeti punim plućima. Samo je pitanje tko će tu mogućnost zaista i iskoristiti. I opet, ne moraju svi i kako god odlučili opet nema mjesta za osuđivanje i okrivljavanje. Svatko ima svoju sudbinu i svoj život u svojim rukama, iako se nekad čini da našim životom upravljaju svi i sve drugo izvan nas.
Promatrajući jučerašnju bol, kad je zacementirana nova krunica, otkrila sam da se u njoj nalazi i ljutnja i tuga koje govore: „Imam pravo na život ovakva kakva jesam. Samim time što postojim takva kakva jesam, potrebna sam Cjelini i Zemlji. Ne treba mi nitko tko mi može potvrditi to pravo. To pravo postoji, samo ga ja nisam prihvatila. Vjerovala sam drugima da ne smijem biti kakva jesam, da je to kakva jesam zlo, pogrešno, povrjeđuje druge… Toliko sam se trudila biti dobra, udovoljiti drugima, smanjiti se… I time sam se toliko povrijedila, a opet nisam dobila potvrdu tih drugih da su promijenili mišljenje o meni, da me prihvaćaju… Žao mi je da sam odgovornost prihvaćanja onog što jesam projicirala na druge i očekivala od drugih da mi to daju.“
Dok sam sjedila s tom boli, shvatila sam da se zapravo cijeli život nisam borila za tuđe prihvaćanje. Borila sam se da sama sebi dam pravo biti ono što jesam.
Tada sam još jasnije vidjela koliko mi je na tom putu pomoglo ono što sam godinama učila o čovjeku, njegovoj prirodi i načinu na koji funkcionira. Jedan od alata koji mi je u tome posebno pomogao bio je Human Design. Kroz proučavanje Human Designa započeo je proces istinskog razumijevanja i prihvaćanja sebe te korištenja toga što jesam za oplemenjivanje života drugih. Po prvi put nisam pokušavala postati netko drugi, nego razumjeti ono što već jesam. Isto tako, druge ljude počela sam sve više gledati kao ljude koji i meni mogu oplemeniti život samim svojim postojanjem jer jesu to što jesu.
Ne bavim se Human Designom profesionalno niti nudim njegova tumačenja, no znam dovoljno da ta saznanja mogu koristiti u individualnom radu s klijentima. Kada vidim nečiji Human Design grafikon, vidim kako prilagoditi pitanja, kako raditi s emocijama i kako voditi osobu do toga da sama prepozna, razumije i prihvati kako energija teče unutar nje te što od tih energija slušati prilikom donošenja odluka koje su u skladu s njenim najvećim dobrom. Isto tako, vrlo lagano se u praktičnom životu može uočiti kada ne postupamo kako je u skladu s našim najvećim dobrom. Zbog toga bih svakome preporučila da samostalno istraži svoj Human Design grafikon ili da plati profesionalno čitanje. Za mene je Human Design bio karta za razumijevanje i prihvaćanje sebe. A tek kada sam počela razumijevati i prihvaćati sebe, mogla sam početi koristiti ono što jesam na dobrobit sebi i drugima.
Što više upoznajem sebe, to više spoznajem da svatko od nas nosi nešto jedinstveno što nije slučajno. Otkad sam bila dijete, a sada sve više, imam osjećaj da zaista zajedničkim snagama možemo stvoriti raj na Zemlji. No to je moguće samo ako pustimo stare terete sa svojih leđa i ako prigrlimo svoju posebnost, onu jedinstvenost koju nam je Bog dao. Upravo življenje te autentične jedinstvenosti omogućuje da jedni drugima oplemenjujemo živote te da se svojim karakteristikama nadopunjujemo i kroz suradnju stvaramo svijet po mjeri čovjekove duše, a ne po mjeri suludih pravila te zastarjelih vjerovanja i predrasuda.
Iz vlastitog iskustva nastala je i želja da sve što sam naučila kroz godine učenja i testiranja u praksi stavim u službu podrške drugima. Usluga Vraćanje Sebi upravo služi tome da što lakše i brže otpustiš nepotrebne terete, osjetiš, razumiješ i prihvatiš kako ti funkcioniraš i kako ti možeš komunicirati sa Životom da bi korak po korak otkrivala i sve više živjela svoju svrhu i misiju. Nitko ti ne može reći što je točno tvoja misija i svrha, no ti je već znaš i osjećaš u svakoj stanici svog bića, samo je pitanje slušaš li je i pratiš li je ili je pokušavaš stišati i praviš se da ne postoji.
Nekad mi se čini da svijet sve brže ide u svoju propast, no isto tako mi se čini da upravo zbog takvog kretanja potreba za autentičnim, ispunjenim i smislenim životom postaje sve glasnija kod sve većeg broja ljudi. Danas je puno lakše i brže moguće doći do odgovora u usporedbi s vremenom kad sam ja kretala na taj put prije dvadesetak godina. I zbog toga, kao i zbog iskustvenog zaključka da sve što mi se događa događa se za moje dobro, doista vidim kao ostvarivo i moguće zajedničkim snagama stvoriti svijet po mjeri ljudske duše i u skladu sa Zakonima Prirode.
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements
