Eh da… “Samo” pomak iz svijesti o odvojenosti u svijest o Cjelovitosti…

Imala sam nekoliko takvih pomaka na neko kraće vrijeme, više kao neku degustaciju toga, a onda se opet vratim u svijest o odvojenosti i to već pomalo iscrpljuje i frustrira.

Osjećam da je taj pomak zapravo nešto jako jednostavno, da mi je cijelo vrijeme pred nosom, a ja upravo zbog te jednostavnosti ne vidim ili iz nekog svjesno nepoznatog razloga ne želim vidjeti. 

Zanimljivi su razgovori koje zadnjih dana vodim s prijateljicama, a zaključci su uvijek nekako isti:

Svi ljudi, koliko god izvana bili različiti i s različitim pričama, težimo istim “stvarima”, koje neki možda zovu drugačijim rječnikom (pa se sami popikavaju na vlastiti rječnik i programe povezane s tim rječnikom), no ja ću to čemu svi težimo nazvati VRAĆANJE SEBI, vraćanje u svijest o Cjelovitosti.

Da bi se stvari u našim životima promijenile, zaista je potrebno donijeti samo odluku, no donijeti odluku ne znači razmišljati o nečemu, pokušavati i truditi se, već znači jednostavno odlučiti i odmah krenuti u akciju bez obzira na strahove, nesigurnosti, neznanje, manjak nečega, djecu koja još nisu odrasla, kredite… i kretati se prema tom nečem korak po korak i na putu prikupljati sve potrebno za konačnu materijalizaciju odluke.

Mnogim ljudima, a naročito ljudima na ovom podneblju, mnogo je lakše patiti, nego biti sretan. Čak štoviše, kad pate misle da ih to čini dobrim ljudima, a kad su sretni misle da je s njima nešto krivo i pogrešno, odbijaju biti svoji jer se odbijaju isticati iz mase. Upravo ljudi koji se ističu iz mase, naročito na način koji pokazuje odgovor na pitanje: “Kako i drugi mogu ostvariti pomake na bolje u svom životu?”, su oni koji su često ismijavani, kritizirani, odbacivani…

Naravno, ništa od ovoga što sam navela nije na svjesnom nivou, već onom podsvjesnom i nesvjesnom, upravo onom području o kojem velika većina ljudi ne zna gotovo ništa, a mnogi ništa ne žele niti saznati, opet zbog jakih obrambenih mehanizama koji će napraviti sve da pojedinac ostane u modu preživljavanja kroz patnju, jer je to jedini način koji u programima podsvijesti postoje. Bez tih programa, podsvijest misli da će doći do samouništenja.

I da, ti unutarnji otpori od promjene na bolje često uopće nisu nimalo ugodni i bez učenja i određenih tehnika teško da se mogu svladati (samo) maštanjem, vizualizacijom, molitvom i mantranjem.

I žao mi je ako sam s ovim nekoga povrijedila, jer to nije moja namjera.

U malo što sam u svom životu sigurna, no sigurna sam da proces promjene života svakog pojedinca, a s vremenom onda i šireg društva, počinje prihvaćanjem istine o tome kako smo unutar svoje kože i u svom životu općenito. I često to bude bolno, ali ne zato što je bolna istina, nego zato što odbijamo prihvatiti mogućnost da većinu svog života sami biramo upravo ono što ne želimo u svom životu, jer je lakše reći da su za posljedice koje živimo krivi roditelji, škola, država, globalisti i ini.

Trenutno još nisam prihvatila neke činjenice o sebi, zbog čega sam trenutno ljuta na sebe… No i to je samo faza i zašto si jednostavno ne bih dozvolila biti ok i s ljutnjom?

Većinu života izbjegavam sreću, bojim se sreće, izbjegavam s njom “sjesti na kavu”, dok mi s druge strane to nije nimalo problem kad se radi o strahu, tuzi, ljutnji, gađenju, mržnji… Što dobivam od toga? Vjerojatno iluziju sigurnosti, jer ako sam u patnji bolje se uklapam u ovo društvo u kojem se nenamjerno ističem od kad znam za sebe i u kojem sam toliko često slušala da trebam drugačije nego što osjećam da je u skladu sa mnom.

I takve unutarnje borbe između potrebe da smo vjerni sebi i potrebe da se uklopimo u društvo su jako, jako iscrpljujuće i jednostavno više nemam niti snage niti volje hraniti tu borbu.

I onda se čini da postoji izbor biti svoj i biti odbačen iz društva ili biti uklopljen u društvo i izgubiti sebe. To su izbori koji se vide iz svijesti o odvojenosti.

No, imajmo na umu da postoji svijest o Cjelovitosti, a iz svijesti o Cjelovitosti postoji još jedan izbor, a taj izbor znači: “Biti svoj znači konačno pronaći svoje pravo mjesto u ovom vremenu i prostoru, znači osjetiti svrhovitost svog postojanja i svojim bivanjem oplemenjivati život društva u kojem se krećemo, davati drugim ljudima dodatnu vrijednost u njihovim životima.”

Ne znam kako tebi, ali meni je zaista dosta unutarnjih borbi i svijesti o odvojenosti i nepotrebne patnje koju si stvaramo načinom razmišljanja i načinom percepcije stvarnosti, koji uopće nisu niti naši, nego smo ih jednostavno preuzeli iz okoline u kojoj smo odrastali i prihvatili ih kao svoje.

Otkrit ću što znači izvorna sreća i točka. I u toj namjeri više me ne može zaustaviti mišljenje drugih i ako to nekome smeta, ako u nekome to izaziva ljubomoru i zavist. A svi oni koji mi se žele priključiti u toj potrazi, dobrodošli su.

S ljubavlju, Rebeka