Jučerašnje slušanje jedne trenutne životne situacije drage žene podsjetilo me na osjećaj nemoći koji sam toliko često osjećala u svom životu, a naročito kad je mama oboljela od leukemije i bila u procesu liječenja.
Promatrajući taj osjećaj s odmakom i malo „sa strane“, imala sam jedan „aha“ trenutak.
Učinilo mi se da se osjećaj nemoći javlja u situacijama koje želimo da su drugačije. Drugim riječima – ta situacija mi se ne sviđa, ne želim da je takva, želim da se promijeni, ali ja tu ne mogu ništa.
U konkretnoj situaciji mamine bolesti, naravno da nisam željela da je mama u bolnici, da je boli, da nemam s kime podijeliti što mi se dogodilo u školi, što sam sve novo naučila, budući da sam u to vrijeme krenula u prvi razred osnovne škole.
Željela sam da je mama dobro, da odmah čudesno ozdravi i da nam se vrati. To se nije događalo pa sam uz nemoć osjećala frustraciju, ljutnju, strah, tugu, zabrinutost… Mnoge emocije s kojima se kao dijete uopće nisam znala, niti mogla, niti trebala znati nositi. Moj psihofizički razvoj nije bio na tom stupnju da to mogu. Jedino što sam tada mogla s njima napraviti je potiskivanje i borba, što se odražavalo na moje fizičko zdravlje, raspoloženje i odnos prema drugim članovima obitelji. Zbog svega toga zajedno, moj život izgubio je boju i ostala je samo crna, eventualno mjestimično siva. I u tom stanju moje reakcije na van, koliko god se trudila umiriti ih, stišati sve te emocije i osjećaj nemoći, na kraju su me dovele do zaključka da što god napravim, nije dobro i što god napravim, nekako uspijevam i povrijediti one koje najviše volim.
Ni u jednom trenutku ne govorim da je takav stav i doživljaj svijeta ni dobar ni loš. Jednostavno je takav. Ljudski je na kraju krajeva. No u njemu prepoznajem neke podsvjesne obrasce koje zbog potrebe da se taj osjećaj nemoći makne do jučer uopće nisam prepoznala niti krajičkom oka.
Prvo što je važno primijetiti je da se osjećaj nemoći u tom slučaju javio zbog neprihvaćanja stvarnosti kakva jest. Nije važno što je mama bolesna, važno je što ja ne želim da je to tako i želim da je drugačije. Ne mogu ništa napraviti da se ta situacija promijeni da bude onakva kakva ja želim da bude i onda osjećam nemoć.
Na još dubljoj razini, na neki način zapravo se radi i o odnosu prema Bogu/Stvoritelju/Izvoru Svega Što Postoji/nazovi To kako hoćeš. U tom odnosu kao da govorim Bogu: „Hej, kako si stvorio ovaj svijet?! Ja bih to napravila bolje i ne bih dozvolila da ljudi toliko pate i da ljudi prolaze kroz takve boli. Ti si jedan zločesti Bog koji uživa u patnji „svoje djece“.“
Koja je posljedica toga?
Ne vidim što jest sada i ovdje i zato ne vidim što stvarno mogu učiniti.
Da, ne mogu učiniti ništa da se ta situacija sada promijeni i uskladi s mojim željama. I da, kad prihvatim situaciju kakva jest, mogu napraviti puno toga kako bih bila uz nju i kako bih joj pokazala da mi je važna i da je volim. Mogu biti prisutna. Mogu voljeti. Mogu osjećati strah i tugu, no te emocije ne umanjuju ljubav koju mogu dati.
Sada je kasno da promijenim nešto što je bilo na kraju prošlog stoljeća (uf, kako to zvuči), no mogu zabilježiti ono što sam naučila kako netko drugi ne bi morao to učiti na način na koji sam učila ja.
Ako je netko tvoj blizak bolestan i ako osjećaš strah, zabrinutost, nemoć, tugu, ljutnju, jad… u redu je. To je prirodna i ljudska reakcija.
Imaš prigodu uz sve to sjetiti se i osjetiti svu ljubav koju osjećaš za tu osobu. I možeš reći svim neugodnim emocijama da ih prihvaćaš, da ih možeš nositi i ne moraš birati između osjećanja tih emocija i ljubavi. Možeš istovremeno osjećati oboje.
I kad si s tom osobom, možeš biti s njom zaista prisutna. Možeš joj popraviti jastuk na kojem leži. Donijeti cvijeće koje voli. Poljubiti je. Zagrliti je. Nacrtati joj nešto. Odvesti je na najdraži desert. Odvesti je na izlet. I sve to naravno u skladu s time što ta osoba želi, može i treba.
Upravo ti mali znaci pažnje i prisutnosti koje biramo u tim trenucima, usprkos tome što istovremeno osjećamo čitav niz intenzivnih i neugodnih emocija, meni zvuči kao velika snaga i moć, a ne nemoć.
I zato…
Kada ponovno osjetiš nemoć, sjeti se ovih riječi i zapitaj se:
1. „Što trenutno nije u skladu s onim kako želim da jest?“
Odgovori na to pitanje iskreno i podsjeti se da se stvari u životu ne mijenjaju samo zato što mi to želimo. Za ovu zadnju tvrdnju sigurna sam da imaš dovoljno primjera iz vlastitog života.
2. „Koje emocije trenutno osjećam? Osjećam li pritom i ljubav?“
Daj sebi dopuštenje da smiješ osjećati sve što osjećaš i da sve to što osjećaš ne govori ništa drugo o tebi osim toga da si ljudsko biće, a ne robot i da je sve to što osjećaš prirodno u takvoj situaciji.
3. „Što se trenutno zaista događa? Što je to što trenutno jest?“
Da. Može biti istina da je netko blizak bolestan, kad sam već uzela taj primjer. Životne situacije mogu biti i drugačije.
Možeš si priznati da trenutno ne možeš tu bolest promijeniti. I to ne znači da ne možeš ništa. Možeš biti prisutna. Možeš voljeti. Možeš malim znakovima pažnje uljepšati i olakšati situaciju. To je za tu osobu jako velika stvar.
I bilo bi lijepo kad bi svoje neugodne emocije u tim trenucima dijelili s nekom trećom osobom. Smatram da ljudi koji su bolesni svu svoju snagu prioritetno trebaju za oporavak svojeg fizičkog zdravlja, a ne da paralelno moraju brinuti o našem emocionalnom stanju. Prioritetno je da oni imaju emocionalnu podršku drugih ljudi.
Što želim da zapamtiš?
Da, život se često ne odvija onako kako želimo i to sa sobom donosi neugodne emocije, katkad i osjećaj nemoći.
Osjećaj nemoći ne znači nužno da smo nemoćni.
Uvijek možemo uz neugodne emocije osjetiti i ljubav. I kad prihvaćamo situaciju kakva jest, prihvaćamo sve kako se osjećamo i da osjećamo ljubav, onda u tom trenutku lakše možemo vidjeti kako svojom prisutnošću i malim znakovima pažnje drugima pokazati da ih volimo. I to je velika moć i velika snaga svakog od nas.
Ima li što veće od toga kada svojom prisutnošću, prihvaćanjem i ljubavi uspijemo nekome kome je teško malo olakšati, malo pomoći, malo ga nasmijati?
Iz moje perspektive – nema.
Možda ne vidiš snagu i moć koje nosiš u sebi – što ne znači da ih nemaš.
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements
