Ne znam kako ste… Kako ste doista unutar svoje kože, iza svih maski koje svakodnevno nosite?
Živite li istinski ispunjen život ili onako kako ste naučili da biste preživjeli? Što vam se događa u životu i kako se s time nosite? Kako se nosite s energijama u zraku koje kažu: „Sve što ne služi za najbolje i najuzvišenije dobro nas samih i svijeta oko nas, jednostavno mora otpasti“?
Sredinom srpnja bila sam sa suprugom na moru u mjestašcu u blizini Malinske. Doista nam je bilo divno – apartman, plaže, vrijeme, mirno mjesto i način na koji smo provodili vrijeme. Znala sam se pitati: „Kako može biti tako lijepo?“
U meni je postojao nesvjestan, duboko zakopan crv sumnje, srama i krivnje jer uživam. To je energija u pozadini koju ne želim vidjeti, od koje bježim i to često u misaone aktivnosti ili ono što se praktično „mora“ napraviti. Ne dopuštam si stati. Ne dozvoljavam si zaista osjetiti to što je na neverbalnoj razini prisutno unutar mene, što nije samo osobno već je kolektivno i duboko usađeno u svakog pojedinca. Taj nesvjesni energetski obrazac svatko od nas različito iskušava.
Zadnje večeri otišli smo gledati zvijezde na plažu, točnije – promatrati „naelektrizirane“ oblake.
Kad smo se vraćali prema apartmanu, na stepenicama sam krivo stala. Tijelo je reagiralo na ozljedu – vrisnula sam, sjela i zamolila supruga da ode po auto jer nisam mogla hodati. Ali ne mogu reći da sam osjetila bol. Više kao da sam odcijepljena od svog tijela, u nemogućnosti prihvatiti realnost jer „mora se“ još svašta napraviti i ovo mi se ne uklapa u planove.
Ostala sam sama, duboko udahnula i osjetila: „Iako ne znam kako, ovo je za moje najbolje dobro“. Energetski sam otpustila, šok, stres i traumu te aktivirala proces iscjeljenja. Nisam vjerovala da to može djelovati i da sam tome uopće dorasla. Pitala sam se pretjerujem li i dramatiziram. Odlučila sam ustati da provjerim mogu li se osloniti na nogu. Čim sam to napravila osjetila sam strujni udar boli po cijelom tijelu, počelo mi se vrtjeti u glavi i šumiti u ušima. Poznat mi je osjećaj prije nesvjestice i dobro da sam stigla sjesti na stepenicu. Izgubila sam svijest, a kad sam došla k sebi prvo nisam ništa vidjela, nisam znala što se događa, gdje sam, sanjam li… Onda sam se sjetila što je bilo, vidjela da sam na mračnoj plaži i svjetla u daljini. Osjetila sam kako me peče čelo i sljepoočnica – pretpostavila sam da sam se ogrebla o kamen kad sam izgubila svijest. Osjetila sam nemoć, strah, pomisao da moj energetski rad ne vrijedi ništa… Osjetila sam sve ono u podsvijesti i na neverbalnoj razini s čime se ne želim direktno suočiti, već sama sebe zavaravam da „radim na sebi“. Većina tog rada nije proizlazila iz stvarne želje da budem dobro, već iz potrebe za kontrolom i izbjegavanja duboko usađenog osjećaja nemoći…
Javila sam se svojoj grupi „Moć osmice“ i ženi koja me podučavala Theta Healingu te zamolila da me očitaju, da pošalju namjeru da je moj gležanj dobro. Energetska pomoć u takvim situacijama je itekako vrijedna. Nije dala ono što sam očekivala sa svrhom tvrdoglavog nastavljanja na svoj dobro poznati način, nego da se otvorim za prihvaćanje i shvaćanje o čemu se radi, da se maknem s puta tjelesnim procesima iscjeljenja koji su tako čudesno brzi, neobjašnjivi i upisani u naše tijelo.
U pozadini tog događaja bila je poruka Života: „Potrebno je stati. Ako sama nećeš stati, sada moraš.“
Pokupili smo stvari iz apartmana te se zaputili na hitnu u Rijeku. Tamo smo dočekali jutro. Rečeno mi je da nije ništa slomljeno već je iščašeno te da nema unutarnjih ozljeda glave.
Krenuli smo za Zagreb i samo sam htjela plakati. Ne zato što me boljelo, nego zato što sam si dozvolila slušati bol, slušati sve ono što s njom izlazi na površinu.
Opisat ću sliku koja mi se javila, koja se razmotavala i prenosila svoje značenje.
Radi se o slici zemlje koja se priprema za sadnju – period razvoja do prve godine u kojoj djeca funkcioniraju na „programskom jeziku“ delta moždanih valova. U periodu do sedme godine, kada su theta moždani valovi „programski jezik“ funkcioniranja, događa se sadnja sjemena te razvoj korjenčića i male, tanke, još slabašne biljke. To je razdoblje u kojem učimo što nam je potrebno, kako to možemo dobiti, promatramo svijet dječjim očima – znatiželjno, s povjerenjem, doslovno, čarobno, bez prosuđivanja… To je vrijeme istraživanja, mašte, kreativnog izražavanja, učenja, svladavanja vještina svakodnevne brige o sebi, upoznavanja svog tijela i emocija… To nije period racionalnog razmišljanja, planiranja, predviđanja mogućih posljedica, apstraktnog razmišljanja… Nije i razvojno nikako ne može biti. Ali mnogi od nas, kao i naši roditelji i njihovi roditelji, upravo smo u tom razdoblju bili prisiljeni razmišljati, da se kontroliramo, pristojno ponašamo, predviđamo posljedice… Možda smo bili kažnjavani ili posramljivani kada smo maštali, govorili o idealima, o životu i mogućim rješenjima… Školske i kućanske obveze ispred igre i opuštanja i druženja… Učili smo da kreativno izražavanje nije poželjno ni vrijedno, da se od toga ne može živjeti… Zahtjevi da kontroliramo tugu, bijes, frustraciju, nemoć, strah – a nitko nam nije pokazao kako… Još kad krenemo u školu, kad sve naše potrebe moraju biti prilagođene školskom satu, pravilima i obvezama, kad neki školski zadatci, tj. način na koji se očekuje da ih svladamo nisu u skladu s našim razvojnim sposobnostima, jer smo još daleko od razvoja načina funkcioniranja u beta moždanim valovima…
Sve to vodi do unutarnjeg stanja u kojem se mlada biljka silom trudi biti nešto što razvojno još uvijek ne može biti. Počinje osjećati da nije dovoljno dobra, da što god napravi nije dovoljno dobro. Kad zaključi da je to istina o njoj, može ići u pasivnost ili agresiju ili pasivnu-agresiju. I nije važno kako se to dalje manifestira, već ono što se u pozadini događa – odbijanje prihvaćanja svog tempa, svoje razvojne faze, onoga što trenutno jest. To vodi do potrebe za stavljanjem maske da smo dobro, da smo jači i sposobniji nego što jesmo. To vodi do pretjeranog truda kako bismo ispunili tuđa očekivanja i zahtjeve. I dalje vodi do zaborava tko smo i kako smo. Zaboravljamo i ne želimo se prisjetiti istine da je naša biljčica još uvijek nježna – jer moramo glumiti snagu. Kako naša biljčica još uvijek treba njegu i pažnju, biti otvorena za primanje svega potrebnog za njen pravilan rast – jer mi moramo biti nježni i pažljivi prema drugima, davati drugima i ponašati se kako traže od nas, bez obzira koje su naše trenutne potrebe. Ne želimo priznati da smo duboko tužni i uveli – jer ne smijemo biti prisutni u sadašnjem trenutku, pratiti vlastiti ritam i potrebe…
Taj pretjerani trud da budemo nešto što nismo dovodi do dubokog nezadovoljstva i dubokog osjećaja da nas ljudi ne cijene dovoljno, da nemamo dovoljno veliku plaću za sve to što radimo, da nosimo sve na svojim leđima, da nas nitko ne razumije, da se ne uklapamo… A opet… moramo preživjeti… moramo nastaviti igrati ovu igru.
Moramo li doista ili postoji drugačiji način?
Lekcije koje učim kroz iščašeni gležanj govore da drugačiji način itekako postoji. Do tog drugačijeg dolazi se kroz uranjanje u sebe, vraćanje Sebi, gledanje istini u oči, kroz odustajanje od borbe i bijega, od potrebe da nešto ili nekoga na silu promijenimo te kroz otpuštanje svog identiteta i kontrole.
Znam… Često nije lako. Često zastrašuje. Nužno je i vrijedi, a pritom pomoć i podrška ljudi koji su na istom putu vraćanja Sebi vrijedi više od zlata. Hvala svim ljudima koji putuju sa mnom i koji su uz mene u različitim fazama života – znate koji ste.
