Kaže se kako ljudi imaju jedna usta i dva uha da bismo više slušali i manje pričali. Nekad se pitam znamo li uopće slušati i znamo li uopće pričati.
Ne mislim na doslovan gubitak glasa, npr. zbog neke bolesti.
Mislim na gubitak Glasa onog autentičnog dijela našeg Bića, koji na dubokoj razini jasno zna da je sve povezano i posloženo na način koji je izvan shvaćanja ljudskog uma. Nazovimo to Božanski red.
Svaki čovjek je jedinstven i upravo zbog te jedinstvenosti ne može postojati jedan jedini način na koji uspostavljamo odnos s tim Božanskim redom, Izvornim poljem ili već kako ćemo To nazvati. Ne postoji jedan jedini način na koji s tim Božanskim komuniciramo i izražavamo Ga kroz svoje postojanje.
Svi se rađamo i odrastamo u određenoj kulturi, povijesnom razdoblju, na određenoj geografskoj širini i dužini te u određenoj religiji, koja predstavlja način shvaćanja i tumačenja tog Božanskog reda. I sve to postaju okviri i kućice kroz koje percipiramo stvarnost – ono što se uklapa u te kućice i okvire je „dobro i poželjno“, a ono što se ne uklapa je „loše i nepoželjno“. Takvo je doživljavanje automatsko i djeluje tako da dijelove sebe koje ne možemo ukalupiti u te okvire proglašavamo „zlima i lošima“, a dijelove koje možemo ukalupiti u te okvire proglašavamo „dobrima i poštenima“. Pokušaji da „pobijedimo“ one „loše“ dijelove sebe, a jačamo samo one „dobre“, na neki su način borba s vjetrenjačama. Zbog njih se osjećamo umorno, krivo, nedovoljno dobro, inferiorno… U drugim slučajevima osjećamo se motivirano da promijenimo svijet, superiorno, bolje od drugih, uvjereni da smo u pravu…
Upravo ta „juha društvenog konteksta“ malo po malo poprima okus gubitka vlastitog Glasa.
Kad smo loše i netko nas pita kako smo, uglavnom odgovaramo: „Ide. Dobro je.“
Kad smo tužni jer smo nekoga ili nešto izgubili, navlačimo masku snage jer smo uvjereni kako je slabost osjetiti i pokazati tugu.
Kad smo ljuti jer nam je netko nešto učinio, uglavnom se nećemo uhvatiti u koštac s tim čovjekom, nego ćemo se istresti na najbliže koji nam nisu ništa napravili, a često nisu ni povezani sa situacijom zbog koje smo osjetili ljutnju.
Kad smo sretni, često pokušavamo smanjiti tu sreću kako poslije ne bismo duplo plakali ili kako netko ne bi bio ljubomoran pa nam na bilo koji način pokušao uništiti tu sreću.
Ako se ne slažemo s nečim čemu nas podučavaju i što se traži od nas, govore nam da smo bezobrazni, da ne poštujemo autoritete ili nas vrijeđaju i omalovažavaju na bilo koji drugi način. A to posebno dolazi do izražaja kada se radi o religijskim i stručnim temama.
Ako smo umorni i trebamo neko vrijeme za sebe, ne možemo si dopustiti da stanemo jer treba ići na posao i zaraditi, počistiti dom, skuhati, otići u nabavku, nazvati nekoga, odraditi bilo što što sami očekujemo od sebe ili za što osjećamo i mislimo da drugi očekuju od nas.
Drugim riječima, najčešće ni s najbližima ne govorimo o tome što uistinu trebamo i što osjećamo. Ali pričamo mnoge priče, često i o drugim ljudima i tuđim životima, samo da ne bismo pogledali svoj život i kako se u njemu zaista osjećamo.
Što se tiče slušanja – najčešće ne slušamo s istinskom potrebom da čujemo i razumijemo drugu osobu, da čujemo što joj treba i što osjeća. Slušamo s pola uha, kako se kaže. Slušamo i pokušavamo to što čujemo uklopiti u vlastite priče i kućice kako bismo mogli donijeti sud o tome je li to „dobro“ ili „loše“ te procijeniti trebamo li se povući, braniti ili napadati. Osuđujemo, kritiziramo i pokazujemo kako smo super dijeleći savjete koji često nisu praktično upotrebljivi. Takvi se savjeti često daju tek toliko da se nešto kaže, bez razumijevanja i više zbog neugode koju osjećamo jer ne znamo što bismo rekli, pa ponavljamo kao papige ono što smo čuli da se govori u sličnim situacijama.
Pitala sam se danas zašto je tako strašna pomisao na život izvan „okvira i kućica“ koje smo još kao mala djeca samo snimili u vlastitu podsvijest, a kao odrasli ih najčešće vrtimo na „repeat” bez propitivanja.
Naučili smo da možemo iluzorno osjećati pripadnost samo ako se uspijemo uklopiti u te „kućice i okvire“. A ako se ne uspijemo uklopiti, bojimo se da ćemo biti sami, ostavljeni, a možda i izgnani i kažnjeni.
Kvaka je u tome da su Život i svako ljudsko Biće veći od bilo kakvih okvira i kućica. Kvaka je u tome da svatko od nas u sebi nosi karakteristike koje se „uklapaju“ i koje se „ne uklapaju“. Sve dok je tako – kako se možemo osjećati kao Cjelovito Biće? Kako možemo osjećati istinsku povezanost i povjerenje prema ljudima i Životu?
Veliku većinu života odgovore sam tražila u mnogim i različitim „kućicama i okvirima“. I u kojoj god „kućici” bih se našla, vidjela sam ono s čime se slažem, što osjećam da je blisko mom životnom iskustvu, što proširuje moju percepciju i što mi praktično pomaže u svakodnevici koju proživljavam. Svaka ta „kućica“ inspirirala me na postavljanje dodatnih pitanja te bih vrlo brzo shvatila da u njoj nema odgovora koje mogu praktično koristiti u svakodnevici. Drugim riječima, shvatila bih ograničenja tih „kućica i okvira” te krenula u traženje odgovora u nekim drugim „kućicama i okvirima”. I svaki put potraga bi završila pitanjima koja su me poticala da tražim dalje.
To je jedan od razloga zbog kojih osjećam kao da se nigdje ne uklapam i ne pripadam, pa sam naučila preživljavati povlačeći se u „svoj svijet”, a u stvarnom svijetu igrati razne uloge kako bih barem ostavila dojam da se „uklapam”. Posljedica nije stvarno povezivanje s ljudima, već osjećaj iscrpljenosti, tuposti i ispraznosti. Stvarno povezivanje s ljudima osjećam samo kad obje strane skinu maske, govore o tome kako su i kako se osjećaju u vlastitom životu i vlastitoj koži te pritom žele čuti što se događa u unutarnjem svijetu druge osobe. Iskustvo takve povezanosti ostavlja okus inspiriranosti, zahvalnosti i ispunjenosti.
U ovom trenutku imam osjećaj da se odgovori zapravo nalaze u praznom prostoru između tih „kućica i okvira“. Isto kao što rečenice dobivaju smisao zahvaljujući razmacima između riječi i interpunkcijskim znakovima. Kao što gumb dobiva funkciju kopčanja zahvaljujući rupici u tkanini kroz koju prolazi.
Ako sam kao Cjelovito Biće tekućina volumena 1000 litara, mogu li shvatiti tko sam pokušavajući smjestiti tih 1000 litara u desetak posuda različitih volumena, od kojih svaka ima najviše 20 litara? I ako tako nešto pokušavamo cijeli svoj život, možemo li se zaista osjećati dobro u svojoj koži i u priči o tome kako ljudski život treba izgledati?
Kako se fokusirati na prazan prostor između „kućica i okvira“? Kako otvoriti percepciju i usmjeriti se na istraživanje nepoznatog usprkos strahu?
Ne znam odgovore. Možda je došlo vrijeme za praktično istraživanje i pronalaženje odgovora kroz djelovanje po principu pokušaja i pogreške.
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements
