Ovih dana vodila sam zanimljive i duboke razgovore s dragim ženama, imala različite doživljaje i uvide kroz svoje svakodnevne energetske i meditativne prakse, a na sve to lijepo su se nadovezala neka predavanja koja slušam online.

Ovo su samo neki od uvida i pitanja koja su isplivala van kroz sve te aktivnosti:

• Rješenja i odgovori nalaze se u nepoznatom, a ne u poznatom.
• Postoji strah u ljudima od promjene načina poimanja sebe.
• Što/koga/koji dio mene označava zamjenica „ja“? Što/tko je ono što u svakodnevnom govoru opisujemo sa zamjenicom „ja“?
• Zapeli smo u poimanju sebe kroz kognitivno tumačenje sebe. To tumačenje sebe vezano je uz opažanje i tumačenje osjetilnih iskustava. Zbog takvog poimanja sebe osjećamo odvojenost, različitost, ugroženost, strah i slično.
• Postoji poimanje sebe iz neutralne pozicije promatrača u kojoj i dalje imamo osjetilna iskustva, no ta osjetilna iskustva ne doživljavaju se osobno, već više kao informacije s kojima možemo i ne moramo ništa napraviti, s kojima se možemo igrati i stvarati.

I pojavilo se pitanje zbog čega nekad imamo osjećaj da stojimo na mjestu, tko zapravo stoji na mjestu i zašto?

Kao da se borimo protiv svog vlastitog potencijala, jer ostvarivanje tog potencijala često znači sukobljavanje s vjerovanjima, navikama, pravilima, kulturom, običajima većinskog broja ljudi… A učili su nas da ne smijemo slijediti svoje srce jer to izaziva sukobe. Šuti i trpi je jednostavnija priča (koja se često i očekuje od nas) zbog koje zaboravimo da možemo letjeti iako imamo krila.

Kada se ptice izlegnu iz jaja, one nemaju perje, gole su i nisu sposobne brinuti same za sebe. S vremenom, ptići imaju sve više perja, sve su snažniji i iskusniji. Dođe tako vrijeme da se malo podignu na noge i mašu krilima u gnijezdu, ali to i dalje nije let. Time upoznaju svoja krila te ih jačaju. Onda se možda približe rubu gnijezda tako da se s krilima podignu nekoliko centimetara, no to i dalje nije let.

Sve to odvija se u poznatom okruženju – gnijezdu, sve do dana kada počnu učiti zaista letjeti.

Neki ptići čim se bace u nepoznato, krila odrade svoje, jer krila su stvorena za let. I tako oni mogu početi uživati svoju slobodu kretanja kuda i kada i do koje god visine žele (naravno, u skladu sa svojim karakteristikama, koje se razlikuju od vrste do vrste).

Neki ptići požure s bacanjem u nepoznato, kada nisu još skroz spremni i zreli te se ne provedu baš dobro.

No nisam sigurna da postoji ptić koji je stvoren za letjeti, a koji se nikad ne baci iz gnijezda, jer je sigurnije ostati u gnijezdu.

Kod ljudske vrste zaista su rijetki oni koji se usude baciti iz gnijezda i kroz istraživanje nepoznatog upoznati snagu svog potencijala te iskusiti raznolika mjesta, ljude, emocije, doživljaje… u tom letu. A, rijetki od rijetkih lete onako kako srce zaista želi.

Većina ljudi došla je do faze u kojoj malo maše krilima u gnijezdu, a neki se zericu odignu kako bi dospjeli do ruba gnijezda, a onda pričaju priče i vizualiziraju o tome što znači letjeti. Uz to neki često pametuju drugima kako trebaju letjeti, koje opasnosti vrebaju, zašto ne bi smjeli/trebali letjeti danas ili u tom smjeru…, a neki se zaista žele baciti u nepoznato, ali to ne naprave jer se pitaju: „Što ako su ovi glasni u pravu?“

Oni koji lete, jednostavno lete i ne zanimaju ih priče onih koji nikad nisu letjeli. Isto tako dozvoljavaju da svatko ima vlastito iskustvo vlastitog leta.

U kojoj fazi si ti i gdje si? Želiš li da tako ostane? Ako je odgovor da, super… No, ako je odgovor ne, što možeš i želiš učiniti da to promijeniš?

Sjeti se… U nepoznatom leže rješenja i odgovori. Poznato je samo prividno sigurno.