Kad na trenutak stavimo na stranu sve o tome kako funkcionira ovaj svijet, sve što trebamo i zašto trebamo, što zaista osjećaš kad si postaviš ova pitanja?
• Jesu li mi novci, status, ugled (što drugi misle o meni) i materijalna dobra zaista toliko važni koliko mislim? Jesu li zaista toliko vrijedni mog vremena, energije i života koliko ulažem u njih?
• Iza potrebe za ostvarivanjem bilo kakvih vanjskih ciljeva, postoji li potreba koju zapravo pokušavam zadovoljiti, a ne znam kako?
• Znam li kakav je osjećaj istinski biti viđena onakva kakva jesam i pritom se osjećati prihvaćeno, bez potrebe da se prilagodim, promijenim, zaslužim nešto ili dokažem?
• Vidim li druge kakvi jesu i mogu li ih takve prihvatiti bez zahtjeva da se promjene i prilagode mojim željama, potrebama i očekivanjima?
• Znam li kakav je osjećaj zaista se povezati s drugim ljudskim bićem kroz međusobno istinsko viđenje i prihvaćanje?
• Znam li kakav je osjećaj istinski imati povjerenja da mi Život/Bog kroz svaku životnu situaciju daje upravo ono što mi treba?
Nekad se dogodi da je ono što izgleda kao potreba za ostvarivanjem vanjskih ciljeva zapravo pokušaj zadovoljavanja dublje potrebe. Dublje potrebe često pokušavaju biti viđene i shvaćene kako bismo ih konačno i zadovoljili, no budući da na njih uglavnom ne obraćamo pažnju kad nam „šapuću“, s vremenom mogu početi „vikati“ na nas kroz razne fizičke i emocionalne senzacije neugode.
Nekad se dogodi da tijekom djetinjstva shvatimo da mnoge naše potrebe uopće nisu važne, već je puno važnije ponašati se u skladu s očekivanjima i pravilima obitelji i šireg društva. Naučimo biti jako uspješni u neslušanju svojih potreba i na prvo mjesto stavljati ostvarivanje onoga što se od nas traži i očekuje.
U odrasloj dobi često nesvjesno zadržavamo taj obrazac. Javi se neka potreba našeg bića u životnoj situaciji koja od nas traži angažman. Mi vrlo često potisnemo potrebu kako bismo izvršili ono što se traži od nas. Kad se javi neugoda zbog nezadovoljene potrebe, uvodimo više reda, rada, discipline i sadržaja, odnosno bilo čega što nam omogućava da odmaknemo pažnju od neugode.
Ne kažem da je to ni loše ni dobro. Samo primjećujem i opisujem obrazac.
Ne govorim da je nešto loše u postavljanju ciljeva koji nam donose materijalna dobra, novce, ugled, status… Ne govorim ni da je nešto dobro u tome.
Govorim o tome da nekad postavljanjem vanjskih ciljeva i njihovim ostvarivanjem pokušavamo utišati neugodu koja se javlja zbog neke dublje neostvarene potrebe. Ako se radi o tome, može se dogoditi da ostvarimo neki vanjski cilj i da umjesto ponosa i zadovoljstva osjetimo tupost i ispraznost, a neugoda i „žuljanje“ ponovno isplivaju na površinu naše svijesti.
U takvim situacijama postavljanje novog cilja vjerojatno nam neće pomoći, no možda može pomoći da si dopustimo osjetiti u tijelu tu neugodu i „žuljanje“. Kakve su? Gdje ih osjećaš? Žele li se negdje kretati? Na što ti ukazuju?
Nije poanta napraviti logičnu priču o tim senzacijama. Poanta je osjetiti ih, priznati i prihvatiti. Vidjeti ih kao dijelove sebe koji žele da smo dobro i ukazuju nam na nešto važno. Poanta je dopustiti sebi istražiti te senzacije na drugačiji način nego dosad.
Prema mojem iskustvu, mnoge stvari se tako mogu shvatiti, prihvatiti, otpustiti, prigrliti, a mogu se i donijeti drugačije odluke kojima pokazujemo više ljubavi prema sebi. Osim toga, kroz takvo iskustvo često učim bolje vidjeti, razumjeti i prihvatiti druge.
Ako ti u tom procesu treba moja pratnja, možeš mi se javiti na mail putpjesmesrca@gmail.com i dogovoriti termin za Vraćanje Sebi.
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements
