Kada promatraš današnju djecu i mlade te tom promatranju dodaš poslovicu „Na mladima svijet ostaje“, što vidiš? Kamo ovaj svijet ide?
Ide li u dobrom smjeru ili lošem?
Kada vidiš i čuješ kako se djeca ponašaju, kako reagiraš? Okrećeš li oči prema nebu? Sklapaš li ruke u molitvu i pritom se zgražaš? Tražiš li strože kazne? Koga okrivljavaš? Braniš li djecu? Koristiš li pozitivne misli i riječi s kojima se tješiš da su to samo djeca i da će se sve posložiti na dobro kada ta djeca jednom odrastu?
Svoje dojmove ovaj put ću više-manje zadržati za sebe.
U ovom tekstu je naglasak na principu učenja i razlozima zašto je važno da djecu i mlade okružuju odrasli koji se u svojoj koži osjećaju dobro bez obzira na vanjske okolnosti.
Ukratko ću objasniti što mislim pod pojmom „odrasli koji se u svojoj koži osjećaju dobro bez obzira na vanjske okolnosti“.
Riječ „dobro“ ne znači nužno i ugodno. To znači da, kad se suočavamo s različitim životnim okolnostima i situacijama, imamo povjerenje u sebe da se možemo nositi s unutarnjim stanjima koja pobuđuju ti događaji i s vanjskom situacijom u kojoj smo se našli. Drugim riječima, svjesni smo što se događa izvan nas i u nama. Svjesni smo svojih kapaciteta i resursa, ali i svojih slabosti. Fokusirani smo na rješenje i svoju volju, fokus, znanja, vještine i akcije usmjeravamo u rješenje. Kada nam je teško, kad ne znamo kako i mislimo da ne možemo sami, spremni smo to priznati i potražiti pomoć.
Imam potrebu objasniti i što mislim pod pojmom „odrasli koji se ne osjećaju dobro u vlastitoj koži“, a nije previše i ako tome dodamo dio „bez obzira na vanjske okolnosti“. Često se događa da izvana naš život može izgledati odlično, a osjećaj unutar sebe ne prati taj izgled, već ostavlja okus jada, nemoći, frustracije, nezadovoljstva, neviđenosti, straha, srama, krivnje, otuđenosti, ljutnje, tuge, zamjeranja itd.
To su odrasli koji ne znaju kako prihvatiti svaki dio sebe kao vrijedan. To se odnosi i na one dijelove sebe na koje lijepimo etikete „ružan, glup, negativan, previše, premalo…“, kao i na dijelove kojima lijepimo etikete „divan, krasan, suosjećajan, dobar, sposoban, vrijedan…“
I kad nismo u poziciji prihvaćanja, onda smo najčešće u poziciji borbe ili bijega. Borba ili bijeg od bilo čega što sačinjava nas kao cjelovita ljudska bića narušava ravnotežu, stvara blokade, sukobe, nesporazume i na neki način govori o tome da nečemu unutar sebe ne želimo/ne možemo/ne znamo pogledati u oči niti preuzeti odgovornost za to. Postoje načini da se iz pozicije borbe ili bijega dođe u poziciju prihvaćanja svega kako jest i otvaranja za uočavanje perspektive koja nije samo „crno-bijela“, tj. „dobro-zlo“.
Djeca sve važno za život uče promatranjem i oponašanjem ljudi oko sebe. Promatranjem i oponašanjem uče kako se hoda, kako se koriste određene stvari, kako se brine o vlastitoj higijeni i sigurnosti, kako se govori, piše, čita, računa, pleše, svira… Uče i odnos prema sebi, odnos prema starijima i mlađima, prema radu, pravilima, zdravlju…
Možda se ne slažemo, no ja oko sebe vidim mnogo ljudi koji su u odraslom tijelu, no u podsvijesti su zapeli u razdoblju svog djetinjstva. To su ljudi koji mogu biti radišni, odgovorni, daju sve od sebe, no unutar svoje kože odbacuju mnoge dijelove sebe kao „loše, nepoželjne, zle i slično“. S druge strane, odbacivanje bilo kojeg dijela sebe izaziva veliku bol. Tu bol pokušavamo sakriti od samih sebe pomoću raznih psihičkih mehanizama. Nekad u društvu drugih ljudi, pa i u odgoju djece, silom pokušavamo naglasiti one „dobre, poželjne, vrijedne…“ dijelove sebe i time dokazati sebi da smo uspješno pobijedili dijelove koji su „loši“.
To možemo usporediti s čovjekom koji vjeruje da su njegova desna noga i lijeva ruka „loše ili zle“, a lijeva noga i desna ruka „dobre“. Silom se trudi ne koristiti ono „loše“ te koristiti i pokazivati svijetu samo ono „dobro“. Ti „loši“ dijelovi i dalje su funkcionalni i potrebni dijelovi tijela, samo ih odbija koristiti.
Takav čovjek pronalazi način da se kreće, radi i živi. Možda odluči hodati tako što „zlu“ ruku poveže za tijelo da je ne može micati i „zlu nogu“ drži dalje od doticaja s tlom. Oslanja se na „dobru“ nogu i na „dobru“ ruku. Ili se odluči za oslanjanje na štaku, pa ipak može hodati u uspravnom položaju. S vremenom „zli“ udovi atrofiraju i svjesni dio nas se više tim dijelovima ne bavi, a ojačaju oni „dobri“, no cijela ravnoteža tijela postaje narušena, a tijelo deformirano.
Takav čovjek dobije djecu. Djeca odrastaju promatrajući svog roditelja i uče hodati upravo onako kako hoda i roditelj. Ako to ne rade, osjećaju da nisu dovoljno dobri i vrijedni. Osjećaju strah da će ih roditelj odbaciti.
Zašto?
Zato što uz to što promatraju vanjsku realnost, djeca promatraju i upijaju vjerovanja koja stoje ispod onoga što je vidljivo očima. I ako djeca unutar sebe osjećaju da s time nešto nije u redu i žele svoje tijelo koristiti onako kako je stvoreno, roditelj to može doživjeti kao da se temelji njegova bića tresu. I u tom slučaju, naučeno je – i zato lakše – koristiti svoju nadmoć nad nemoćnim djetetom i zahtijevati od djeteta da se prilagodi njegovim uvjerenjima na razne načine. Ti razni načini često uključuju i emocionalne manipulacije, ucjene i uvjetovanja. Teže je preispitati ta ista vjerovanja oko kojih se izgradio i čitav unutarnji doživljaj sebe i svijeta oko sebe. Jer… Što bi se dogodilo, kada bi shvatio da ruka i noga same po sebi nisu „dobre“ ili „zle“, a da je čitav svoj život podredio vjerovanju koje nije nužno činjenica? Kako bi se taj čovjek osjećao kada bi shvatio da je zbog tog vjerovanja svojoj djeci nanio puno boli iako ih beskrajno voli?
Ovo je apsurdna usporedba ako je promatramo kao nešto doslovno.
Ako je promatramo kao podsvjesnu priču o dinamikama koje postoje unutar nas i između različitih dijelova našeg multidimenzionalnog bića, onda je priča zapravo doslovna. Van svake pameti i suluda, no svejedno doslovna.
Djeca ne mogu naučiti surađivati s emocijama, razgovarati, preuzimati odgovornost, komunicirati svoje potrebe, poštovati tuđe potrebe, prihvaćati i dijelove sebe koji se ne uklapaju u očekivanja roditelja i društva, ako to nemaju od koga naučiti promatranjem i oponašanjem na svakodnevnoj razini.
Ne postaje se odrastao, odgovoran i uravnotežen preko noći, kad se napuni 18 godina. To je proces koji se događa u svakom trenutku njihovog života i ne staje s brojem godina. Proces se nastavlja s upoznavanjem novih ljudi, iskustvenim učenjem, ulaženjem u nove situacije i izlaženjem iz „sigurnih i komfornih zona“.
Oni koji su odrasli imaju odgovornost za ono kako se osjećaju u vlastitoj koži. I u tom osjećaju može biti mnogo razočaranja i boli. Imamo izbor tu bol prigrliti i transformirati je kako bismo je vidjeli kao dio Ljubavi. No imamo i izbor boriti se ili bježati od te boli, postati čovjek sa „zlim i dobrim“ udovima te tako prenositi tu bol na generacije na kojima svijet ostaje. I tada će ta generacija, kada dođe u odraslu dob, imati istu odgovornost i isti izbor.
Što god odlučili, neće se dogoditi ništa spektakularno „dobro“ niti „loše“. Zemlja će se i dalje okretati, sunce će izlaziti i zalaziti, ljudi će se rađati, plakati, smijati se i umirati. Igrica zvana „Život“ nastavlja se po svojim Pravilima, a mi se sa svojim odlukama usklađujemo s posljedicama koje će iznova i iznova pružati priliku da svjesno izaberemo preuzeti odgovornost za to kako se odnosimo prema sebi, drugima, Zemlji i Bogu.
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements



