„Oni koji su savršeno sigurni potpuno su dobroćudni. Oni blagoslivljaju jer znaju kako su i sami blagoslovljeni. Bez tjeskobe um je potpuno ljubazan i, budući da širi dobročinstvo, i sam je dobrotvoran. Sigurnost znači potpuno odustajanje od napada.“ (Tečaj čuda)

Bez obzira vjerujete li u istinitost ovih rečenica ili ne, meni su jako zanimljive. Pitam se koliko se ja osjećam nesigurno/sigurno i zašto. Pitam se koliko se ljudi oko mene osjećaju sigurno, odnosno nesigurno i zašto. Pitam se u kojim trenucima sam se osjećala uistinu sigurno i što je tome pridonijelo.

Ono što percipiram svojim osjetilima i svojim programima u umu, stvara sliku svijeta koji je više nesiguran nego siguran. Događaju se ubojstva, razbojstva, prometne nesreće, prirodne katastrofe, konzumiramo kancerogene sastojke, živimo nezdravo, stresiramo se, svijetom hodaju razni luđaci i manijaci, nasilni pripadnici određenih religija, vlada oskudica u materijalnom bogatstvu i zato se trebamo za njega boriti itd.

I ja sam još uvijek živa i što god da sam doživjela u svom životu bilo ugodno, neugodno, traumatično ili prosvjetljujuće, nije me ubilo. Što ne znači da ovo tijelo jednog dana neće prestati postojati, možda čak i zbog jednog od gore navedenih razloga. I opet, javlja se pitanje jesam li ja ovo tijelo, ova Rebeka koja piše ovaj tekst ili sam nešto drugo i ova Rebeka je samo jedna projekcija, način stjecanja iskustva i prisjećanja zaboravljenog Znanja.

I kada ovo tijelo prestane postojati, uistinu ne vjerujem kako je to ulazak u ništavilo i prestanak mog života. Ako je sve oko nas energija i ne postoji gubitak energije, već samo pretvaranje jedne energije u drugu, onda je i ovaj oblik života jedna vrsta energije koja se pretvara u neku drugu vrstu energije.

Koliko puta sam ljutito nekome nešto odgovorila ili sam nešto/nekog ignorirala, izbjegavala misleći kako ću se tako obraniti i zaštiti. Uopće od čega? Od neke uvrede, razilaženja u mišljenju, drugačije postavljenih prioriteta? Pa ništa od toga me zapravo ne ugrožava, ako ja sama to ne izaberem. Koliko sam često unaprijed očekivala neugodne ishode i situacije i u glavi smišljala načine rješavanja tih problema koji se nisu još niti dogodili, a vrlo često se nisu uopće niti dogodili?

I kada se ovo sada pitam, jako mi je smiješno to što zamišljam da me netko drugi napada, a zapravo napadam sama sebe svojim načinom razmišljanja. I ako dođe do neke tjelesne povrede, tijelo se oporavlja. I ako dođe do neke bolesti, tijelo se može izliječiti i koliko puta se već izliječilo. I ako se tijelo ne oporavi i ako se ne izliječi od bolesti, pa što onda?

Ne znam za nikog tko vječno živi u jednom tijelu. U mojoj glavi smrt nije kraj života, pa što onda branim svojim protunapadima (ljutnjom, prosuđivanjem, strahom…)? Što je tako vrijedno u preživljavanju, u stalno nekoj borbi, čekanju pravog trenutka za nešto i odgađanju uživanja u životu, odgađanju radosti?

Možda je značajnije pitanje kada sam se osjećala uistinu sigurno? U tom pitanju vjerojatnije leži rješenje. Osjećam se sigurno u zagrljaju. Osjećam se sigurno kada radim nešto u što sam potpuno udubljena i kada zbog toga nestane osjećaj za vrijeme. Osjećam se sigurno kada sam radosna, opuštena i kada se smijem.

Osjećam se sigurno kada uživam u društvu dragih ljudi. Osjećam se sigurno kada sam u trenutku u kojem jesam, kad ne razmišljam unaprijed ili o prošlim iskustvima koja su bila neugodna. Osjećam se sigurno čak i kada plačem u svoja četiri zida, jer su suze za mene svete i suze su za mene lijek za otpore koje sam sama izgradila. I za vrijeme ovih mojih trenutaka netko i dalje svijet percipira na gore opisan način, a ja se svejedno u njemu mogu osjećati sigurno.

I opet dolazim do zaključka kako je sve stvar izbora percepcije, izbora korištenja svakog trenutka. Iskreno se nadam i dat ću sve od sebe da što više svog vremena proživim u istinitosti riječi citata s kojim sam započela ovaj tekst. Jer vjerujem kako je to moguće.

Vjerujem kako u svima nama čuči savršena duša. Ako djela pokazuju drugačije, to je samo znak kako su izgrađeni mnogi zidovi koji je skrivaju od svijeta, pa čak i od samih pojedinaca. To bi onda značilo kako bi umjesto napada bilo bolje izabrati preskakanje svojih i tuđih zidova kako bi se duše mogle zagrliti, nasmijati jedna drugoj i suzama isprati eventualne rane. Ja ću pokušati tako i vjerujem da ću jednog dana to uistinu i živjeti, da će moji pokušaji postati moje postojanje.

S ljubavlju,

Rebeka

(Objavljeno 2018. godine)