Upravo sam dovršila šivanje traper etuija za sunčane naočale s unutarnjim pojačanjem. Onaj stari jako me iritirao te sam uzela prvi stari traper pri ruci i prvu tkaninu koja je mogla poslužiti kao podstava – stara košulja kupljena u indijskom dućanu – zapravo sve ono što sam koristila za šivanje traper torbe tamo negdje oko Uskrsa. No, bila sam malo lijena za fotografiranje i objavljivanje.
Zanimljivo mi je što sam pritom uočila.
Kad sam danas šivala etui, nisam bila opterećena time kako će izgledati, koliko će poklopac biti dug, hoće li estetski to sve lijepo izgledati… Samo me zanimalo da riješim problem zbog kojeg sam osjećala frustraciju. Stari etui, koji sam dobila uz jedne dioptrijske naočale, nema poklopac pa su naočale stalno prašnjave kad god ih izvadim iz njega. Zato sam napravila onaj koji ima poklopac i koji mogu s vremena na vrijeme oprati.
No, kad sam šivala torbicu, proces je izgledao potpuno drugačije. Prvo sam oko dva tjedna u glavi tražila način kako da od stare treger-haljine napravim željenu veličinu torbe, kako da osmislim poklopac, a da mogu zadržati tregere kao dio načina kopčanja uz zatvarač smješten unutar torbe.
Kad sam krenula u samo krojenje i šivanje, proces je trajao znatno duže i dosta sam se namučila i griješila. Mislila sam da je to zato što dugo nisam šivala, no danas mi se čini da je to ipak više bilo povezano s time što sam bila u energiji brige hoće li to sve dobro ispasti. Uz to mi je pukla i igla, a kada sam stavila novu, šivača mašina jednostavno nije željela raditi šav, tako da sam za dovršetak torbe morala i čekati majstora da dođe i vidi o čemu se radi.
Na kraju ju je popravio i uspjela sam završiti torbicu prije povratka na posao poslije Uskrsa.
Isti obrazac primjećujem i u pristupu rada na vlastitoj podsvijesti i potisnutim emocijama.
Potražila sam pomoć tek onda kad sam zbog nekog problema ili unutarnjeg stanja osjećala intenzivnu frustraciju.
Kad sam već naučila kako sama raditi s vlastitom podsvijesti i potisnutim emocijama, u početku sam isto čekala da neki problem naraste do mjere da mi ide na živce, da bih nešto poduzela kako bih ga riješila.
Bilo je trenutaka kada sam djelovala iz energije brige hoće li to upaliti, hoće li to funkcionirati i donijeti mi rezultat koji želim. I kad sam išla iz te energije, često nisam dobila ono što sam htjela, često je proces bio mučan i težak, no na kraju bih ipak osjetila neko olakšanje.
Bilo je i trenutaka kada me problem već toliko iritirao da me uopće nije bilo briga kako će se to odviti ni kakav će točno rezultat donijeti, samo mi je važno da se maknem s mrtve točke i osjećaja da se stalno vrtim u krug. Takvi procesi često bi bili duboki i zapravo vrlo efikasni.
Nekako u svemu tome njušim i pitanje pokušaja kontrole Života. Stvari se lakše rješavaju i pokreću kad se prepustimo s povjerenjem da će nam Život dati sve što je potrebno da bismo došli do nekog rješenja.
Drago mi je što barem u području rada s podsvijesti i potisnutim emocijama sve češće reagiram čim osjetim da se nešto uzburkalo, a ne kad se to razvije do mjere da mi izaziva preveliku frustraciju. Takav se pristup pokazao puno nježniji i kao da gradi kapacitet u mirnijim fazama života za suočavanje s budućim, stresnijim razdobljima.
Kakav je tvoj pristup?
Čekaš li da problemi postanu dovoljno iritantni da nešto s njima napraviš ili reagiraš u fazi dok se tek počinju razvijati?
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements
