Ljudi su poput stabala
povezani onime što nije vidljivo očima,
zakopani u zemlju.
Kako bi mogli grane pružati prema Nebu
ponekad zaboravimo na svoje korijenje i ponašamo se kao da je rast moguć i bez njega.
Kao da smo nastali u zrakopraznom prostoru i
kao da u tom praznom prostoru nalazimo stabilnost
To je iluzija uma koji umišlja da je veći od Boga.
Uma koji zna što bi i kako bi trebalo drugačije i takav um pri prvom jačem vjetru pada
i silina pada izvlači korijenje van.
Tek tada može vidjeti korijenje koje ga je hranilo
koje je nastalo iz sjemenke
pružalo se sve dublje i šire.
Kako bismo mi mogli gledati prema Nebu
možda je vrijeme priznati što jest i kako jest.
Možda je vrijeme nakloniti se korijenju i zemlji.
Možda je vrijeme prestati sjeći vlastito deblo
samo da bismo živjeli u iluziji veličine uma.
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements
