Možda su neki primijetili kako nekoliko mjeseci unazad vrlo rijetko objavljujem novi sadržaj na društvenim mrežama. Mnogo toga sam stavila po strani i zaista se intenzivno uhvatila u koštac s potisnutim i zarobljenim emocijama, promjenom percepcije, preispitivanjem svega onoga za što sam godinama čvrsto tvrdila da jesam ili nisam. Iskreno, u velikoj većini slučajeva brutalna istina o meni bila je upravo suprotna onoj slici o sebi u koju sam toliko silno željela vjerovati i održati pred drugima. Mnogi dijelovi te slike pali su u vodu i svaki dan je sve bistrija slika o tome što jednostavno znači biti čovjek. Ništa više niti manje od toga. Čovjek.

U ovaj tekst ne stane sve što imam za reći o tome koliko energije uzalud trošimo na održavanje slike o sebi u odnosu prema društvu i njegovim očekivanjima te se pritom borimo s onim što uistinu jesmo – sa svojom autentičnošću i originalnošću. Prave boje naših duša s razlogom jesu takve kakve jesu prema Božjem planu koji ne možemo dokučiti ljudskim umom.

Prije nekoliko dana bila sam u procesu u kojem sam radila na otpuštanju vezanosti za svoj identitet i na otpuštanju vezanosti za programiranu percepciju kroz filter uloga i odnosa. Kako sam uopće došla do termina vezanosti za programiranu percepciju kroz filter uloga i odnosa? Već duže vrijeme mučim se s nekim zamjeranjima prema tati (što ne govori o njemu, nego o tome kako sam iz svoje kože i iz različitih razvojnih faza shvaćala što se događa oko mene i sa mnom). I palo mi je na pamet pitanje: „Da je duša koja je trenutno u ulozi mog tate u nekoj drugoj paralelnoj stvarnosti u drugoj ulozi – npr. mog djeda, učitelja, svećenika, prijatelja iz razreda, bih li ga isto doživjela? Bih li sebe isto doživljavala u odnosu s njim izvan uloge kćeri?“

I odgovor je bio: „Ne“.

Ne vidim ni tuđe ni svoje prave boje duša, već ljude vidim samo kroz filter odnosa koji su diktirani ulogama, pravilima i očekivanjima društva. Zbog te spoznaje odlučila sam svoju percepciju osloboditi te vezanosti.

Jesam li uspjela u tome? Djelomično zasigurno jesam jer svjedočim velikim unutarnjim promjenama u vezi s tim kako razmišljam, kako doživljavam neke situacije koje su me prije smetale, kako drugačije reagiram, više se smijem, prolazim kroz dane s puno manje drame i sve više mi je drago što promatram svijet baš kroz ovu formu koja nosi ime Rebeka.

Na satu vjeronauka (nastavila sam raditi kao pomoćnik u nastavi) u udžbeniku se pročitao citat Carla Acutisa: „Svi su ljudi rođeni kao originali, ali mnogi umiru kao kopije.“ Taj citat se tako lijepo nadopunio s mojim procesima.

Objasnit ću to kroz usporedbu i primjer slikanja s dijamantićima (diamond painting). Ovih dana u slobodnim trenucima ispunjavam dijamantićima sliku s motivom divlje mačke. Da bih to mogla potrebna mi je slika na ljepljivoj podlozi koja je podijeljena na puno malih kvadratića na kojima pišu slova. Pokraj slike postoji objašnjenje koje slovo označava koju šifru boje. Uz sliku dođu i plastični dijamantići koji su podijeljeni po bojama u prozirne vrećice na kojima pišu šifre boja, vosak te nešto nalik plastičnoj kemijskoj olovci bez uloška. Na ljepljivu podlogu lijepi se jedan po jedan „dijamant“. Princip je sličan goblenu, samo je tehnika dobivanja slike drugačija.

Recimo da je svatko od nas poseban motiv na ljepljivoj podlozi. To je ono naše Izvorno, ono kako nas je Bog stvorio baš onakvima kakvi se savršeno uklapamo u sliku Cjeline koja je poznata samo Bogu/Izvoru/Stvoritelju. Uz tu ljepljivu podlogu dođu i točno one boje dijamantića (kvalitete, slabosti, darovi) koje su potrebne da bi se ta slika ispunila na način da možemo živjeti smislen, uravnotežen i ispunjen život kojim doprinosimo i oplemenjujemo živote drugih ljudi i čitavog društva. Obično odrastamo u obiteljima čiji članovi imaju slične boje kao što ih imamo i mi, no ljepljiva podloga nema isti motiv. Recimo da je moj motiv divlje mačke, a motiv mog tate drvo. Iako imamo slične boje, dijamantići se ne uklapaju na isti način. I tako dolazi do cijele zbrke i kaosa unutar pojedinaca i društva.

Trenutno živimo u društvu gdje je velika većina ljudi, ako ne i svi, odrastala pokušavajući kopirati druge, pokušavajući svoju ljepljivu podlogu ispuniti dijamantićima na način kako je to kod naših roditelja, braće, sestara, prijatelja, uzora itd. Kad uđemo u sustav odgoja i obrazovanja okruženi smo i s ljudima koji možda imaju potpuno drugačije boje dijamantića. Pa tako netko možda ima motiv papige s puno jarkih boja, koje ja uopće nemam. I ako povjerujem da nisam dovoljno dobra i vrijedna, da nešto sa mnom nije u redu jer nemam u svojoj paleti crvenu boju, mogu izgubiti jako puno vremena i energije u pokušaju da svoje dijamantiće obojam u crveno i da ih na silu pokušam držati na svojoj ljepljivoj podlozi. Koliko god se trudila, ti dijamantići nikada neće pronaći svoje pravo mjesto, uvijek će me žuljati. To žuljanje najčešće tumačimo kao da s nama nešto nije u redu ili to počnemo projicirati na druge, pa zaključimo da s drugima nešto nije u redu.

Naučili smo od onih koji su naučili od onih prije sebe voditi svoj život na način da mnoge svoje kvalitete potisnemo kako bismo se prilagodili društvenim pravilima i očekivanjima. Također smo naučili biti gluhi na ono što nam šapuće naš Izvorni dio, ona Božanska struktura koja kuca u svakoj našoj stanici sa željom da donese svijetu baš one darove koji su potrebni Cjelini. Taj naš Izvorni dio pokušavat će nam ukazati na to da smo pomiješali dijamantiće, da pokušavamo biti netko tko nismo na vrlo različite načine. Usmjeravat će nas na svakom koraku, no mi te putokaze najčešće ne vidimo ili ih potpuno pogrešno tumačimo.

Proces vraćanja Sebi je proces u kojem smo spremni pogledati ispod površinske slike o sebi koju smo složili pod utjecajem raznih vanjskih i unutarnjih sila te vidjeti ono Izvorno, motiv koji se nalazi na ljepljivoj podlozi. Taj proces znači skidanje, ponekad i čišćenje dijamantića koje smo već negdje zalijepili i povjerovali ili se uvjerili da trebaju biti tamo iako to nije u skladu sa slikom na ljepljivoj podlozi. Taj proces znači i shvatiti koje su naše prave boje duše te ih staviti na pravo mjesto i tako živjeti uravnotežen, ispunjen i smislen život u suradnji s drugim ljudima. Jedino kada znamo svoje prave boje duše, kad su ih pojedinci spremni pokazati svijetu, možemo zajedno izgraditi bolji, pravedniji i sigurniji svijet. Otkrivanje svojih pravih boja duše i njihovo pokazivanje svijetu put je koji možemo proći samo vlastitim odlukama i koracima. Drugi mogu služiti kao putokazi, oni koji će nas dovesti do ruba i zapravo nas natjerati na preispitivanje i promjene te oni koji će nam pružiti pomoć, osvijetliti put koji se može činiti jako mračan i strašan. Kao što se razlikujemo po motivu na ljepljivoj podlozi, tako se razlikujemo i po načinu na koji ćemo stići do otkrivanja pravih boja svoje duše. I ne postoji dobar ili loš način, već onaj koji nam odgovara i onaj koji nam ne odgovara. Jedino je važno da se uskladimo s Izvornim dijelom svog Bića i da preuzmemo odgovornost za življenje prilagođeno vlastitoj Pjesmi Srca, koja se uvijek savršeno uklapa u Božanski plan za Cjelinu.