Žao mi je što je u mnogim mojim postupcima upravo izbijao taj osjećaj ugroženosti, kojeg ni sama nisam bila svjesna. Učim i da je u redu biti samo ljudsko biće sa svojim manama i vrlinama, bez da to pritom znači da sam manje vrijedna i da se priznaje samo „savršenstvo“ i „prosvijetljenost“.

Pa krenimo…

Rad na sebi i podizanje vibracije ostavljaju dojam kao da nismo dovoljno dobri, da se ne bismo smjeli osjećati loše, osjećati emocije „niskih vibracija“ i slično. Takav pristup može napraviti više štete nego koristi. No, jako je važno biti svjestan da nam sve može služiti i sve nam može odmoći, samo je pitanje kako, zašto i u kojoj mjeri nešto koristimo i shvaćamo, pa tako i rad na sebi.

Tko prati moj rad, zna da „rad na sebi“ volim zvati „Vraćanje Sebi“. Tako se zove i jedna od usluga koje nudim. Riječ „Sebi“ pišem velikim početnim slovom jer predstavlja ono Božansko u nama, onaj naš Izvorni dio, potencijal koji još ne percipiramo, skrivena znanja i sposobnosti koje nosimo u sebi i kojih se samo treba prisjetiti. To „Ja“ zna da se nikad ne radi samo o njemu, već je sve povezano i svi činimo ekosustav. To „Ja“ istinski voli sebe i druge, istinski prihvaća sve kako jest i usmjeren je na evoluciju svijesti i međusobnih odnosa. Zbog toga svoju ulogu u procesu ne doživljavam kao „onu koja više zna, koja podučava, uvjerava, radi nešto umjesto nekoga“, već se više vidim kao trenericu svjesnog i autentičnog življenja.

Kad treniramo neki sport, treneri nisu tu da rade umjesto nas. Oni su tu da nam pokažu vježbe, da nas bodre, poduče onome što znaju, a mi smo ti koji sami moramo odraditi vježbe, biti uporni i dosljedni kako bismo postigli željene rezultate. Tako je i u onome što radim – tu sam da pokažem vježbe i način kako sve više i više razumjeti višedimenzionalnost, slojevitost sebe i dijelova sebe, kako razumjeti jezik kojim priča tijelo, emocije, podsvijest, pa i misli. Tu sam da bodrim i potičem samostalnost i preuzimanje odgovornosti za svoj život. I to mogu ne zato što sam prošla edukacije pa sam sad jako super i prosvjetljena, već zato što sam čovjek koji živi ono što govori, koji svaki dan trenira razumijevanje podsvijesti, obrazaca, preispituje što zaista znače emocije i kako s njima surađivati…

Već mi neko vrijeme dolazi slika nas kao duša, kao Cjelovitih Bića. I kao takvi imamo svoju vibraciju koju ne treba povisivati niti mijenjati, već otkrivati. Drugim riječima, ta vibracija je takva kakva jest bez obzira što radili, kako se osjećali, što mislili o njoj i kako je percipirali. No, frekvencija na koju smo podesili svoju percepciju je ta koja određuje koje dijelove svog Cjelokupnog Bića percipiramo i kroz koji filter, na koji način. Frekvencija percepcije može biti podešena na bilo koju vibraciju pa tako i nisku i visoku i sve vibracije između, ali možemo je i proširivati tako da istovremeno osjetimo i niske i visoke vibracije te doživimo puniju spoznaju toga što smo mi kao duše, bez da uporno neke dijelove sebe odbacujemo, ni u ludilu ih ne želimo vidjeti, a kamoli prihvatiti.

Objasnit ću to kroz jezik simbola.

Recimo da je vibracija našeg Cjelokupnog Bića simfonijski orkestar koji izvodi koncertno djelo. Frekvencija na koju je podešena naša percepcija određuje što od tog simfonijskog orkestra i djela koje izvodi čujemo i/ili vidimo – za što je potrebno i usmjeravanje naše pažnje.

U prenesenom značenju, naša pažnja može biti na kobasicama i kuhanom vinu na adventu u Zagrebu. Ako je tome tako, sposobnost percipiranja vibracije našeg cjelokupnog Bića je vrlo niska – uopće nismo svjesni da se ikakav koncert odvija. No, naša pažnja može biti na parkingu koncertne dvorane u kojoj se odvija koncert. Ako smo tamo, možemo čuti neke dijelove skladbe i naša percepcija u tom slučaju omogućava neku svijest o postojanju naše duše i zato bismo mogli reći da je naš radioprijamnik za percipiranje veličanstvenosti naše duše ipak podešen bolje nego u prvom primjeru.

Ako stojimo u dvorani gdje se odvija koncert, možemo stajati kraj puhača koji svira forte i zbog toga ne čujemo dionice niti jednog drugog instrumenta. Opet možemo reći da je naša percepcija podešena bolje nego u prva dva primjera, zato što omogućuje direktno povezivanje s dijelom naše duše koji predstavlja taj puhački instrument, a on je dio onoga što čini ukupnu vibraciju naše duše. Možemo biti u gledalištu. Tada percepciju širimo i s njom obuhvaćamo i „visoke“ i „niske“ dionice, „visoke“ i „niske“ vibracije našeg Cjelokupnog Bića. I upravo percipiranjem svih tonova koji se istovremeno sviraju jedan za drugim, možemo doživjeti ljepotu orkestralnog djela koje se izvodi, odnosno ljepotu svoje duše.

No, možemo otići i stepenicu više te se naći na mjestu nekog svirača ili čak možda i dirigenta. Tada ne samo da je percepcija proširena, već se i mijenja pasivna uloga promatranja onoga što stvaramo u svom životu, odnosno što doživljavamo ovisno o tome kako je podešena naša percepcija, u onu aktivnu ulogu. Tada postajemo spremni samosvjesno, samodostatno, samopouzdano, nježno, suosjećajno i autentično koračati kroz život svjesni svog mjesta pod Suncem u cijelom Ekosustavu života na Zemlji, pa i u čitavom Svemiru.

Znači, nije poanta „popravljati sebe“. Poanta je proširivati percepciju i otvoriti svoje biće za življenje Pjesme našeg Srca. To automatski znači i odustajanje od vezanosti za sve priče o sebi koje uopće nisu naše, za sva „znanja“, vjerovanja, pretpostavke i prosudbe o tome što je ispravno/neispravno, negativno/pozitivno, što su emocije, misli, ljudsko biće, Bog… – a koje nas drže podešenima na radiopostaje na kojima koncert možemo doživljavati nesvjesni da on uopće postoji ili eventualno kao da smo na parkingu ispred koncertne dvorane. Kroz proširenu percepciju svi ti pojmovi dobivaju potpuno drugačije značenje i to značenje se u prvom redu uči kroz vlastito iskustvo. Naravno, tuđe iskustvo može pripomoći u stjecanju vlastitog iskustva.

Vrijedimo baš takvi kakvi jesmo. Vrijede i oni dijelovi nas koje ne želimo vidjeti, samo možda još uvijek nismo svjesni te vrijednosti.