Jesi li ikada doživjela da si nekome „previše“?
Ako jesi, imam još pitanja za tebe.
Ako nisi – blago tebi! Voljela bih čuti tvoju životnu priču i iz nje osjetiti čari takvog životnog iskustva.
Koji dio sebe smatraš da je drugima „previše“ – način razmišljanja, način izražavanja, emocije, ponašanje ili nešto drugo?
Koja ponašanja si razvila kako bi u društvu te dijelove sebe smanjila ili čak potisnula?
Omogućuje li ti takvo ponašanje osjećaj istinskog povezivanja s drugim ljudima?
Imaš li iskustvo da si barem s jednom osobom u svom životu osjećala povezanost i bliskost te da si zaista bila viđena i važna?
Ako da, što ta osoba kaže o dijelovima tebe koji su drugima „previše“?
Moje iskustvo je da su moje emocije drugima previše.
Moje iskustvo je da me mnogi ljudi pokušavaju smiriti, stišati ili se udaljavaju od mene i okreću mi leđa – bilo doslovno, bilo u prenesenom značenju, kad slobodno i otvoreno osjećam i izražavam emocije.
To su reakcije drugih ljudi na temelju kojih sam zaključila da sa mnom nešto nije u redu i pronalazila mnoge načine da se „oglušim“ na svoje emocije, zadržim „poker face“, šutim i samo slušam druge, držim se po strani… I tim mehanizmima kao da sam sama sebi rezala krila, osjećala sve veću bezvoljnost, sve manje inspiracije i želje da budem među ljudima, naročito kad prolazim kroz emocije koje su intenzivne i „negativne“. Ironično je da upravo tada – kada postoji najveća potreba da je netko tu za mene i da me prihvaća dok imam potrebu izraziti emociju, ridati, govoriti o boli, raditi grimase i pokretati druge dijelove tijela „na ritam emocija“– ja se povučem i izoliram od drugih.
Nedavno sam shvatila da su upravo emocije ono što mi daje osjećaj da sam živa, bez obzira na to osjećala li „negativne“ ili „pozitivne“ emocije. Upravo su emocije moje „gorivo“, ono što me pokreće. Barem ih ja tako doživljavam, otkad sam si dala dozvolu da vidim emocije kao nešto zaista korisno i nešto što služi mojoj dobrobiti, ako znam kako s njima surađivati i ako odustanem od potiskivanja, borbe s njima ili bijega od njih.
To pokazuje i definirani emocionalni solarni pleksus u Human Design grafikonu.
Ako ti u Human Design grafikonu piše „authority: emotional – solar plexus“, odnosno ako je desni bočni trokutić u kojem pišu brojevi 6, 37, 22, 36, 30, 55, 49 obojan, emocije koje osjećaš su za tvoj sustav i život nešto što je potrebno uzimati u obzir ako želiš živjeti život u kojem se osjećaš dobro sa sobom i u društvu drugih ljudi.
No kako prihvatiti i prigrliti emocije ako smo za mnoge od njih povjerovali da su „negativne“, da ih ne smijemo izražavati ili možda da njima povrjeđujemo ljude koje volimo i koji su nam važni?
Prvi korak je prihvatiti ideju da sve emocije imaju svoju funkciju i da nisu same po sebi ni „dobre“ ni „loše“.
Drugi korak je dati si dozvolu osjetiti ih u tijelu, bez da ih nužno razumijemo u tom trenutku.
Treći korak je „otići s njima na kavu“.
Dugoročno gledano, želim razviti edukativni program „Suradnje s emocijama“ u verziji za odrasle i za djecu, odnosno mlade. Svaka životna priča, vjerovanja i iskustveni zaključci o emocijama mogu mi pri kreiranju tog programa jako pomoći. Pomaže mi i iskustvo individualnog rada s ljudima jer tako, osim što vidim učinak suradnje s emocijama, sve jasniji mi postaju obrasci i mehanizmi koje smo oko emocija kao društvo izgradili. Što bolje razumijem obrasce i mehanizme, to kvalitetniji, jednostavniji i životno praktičniji edukativni program mogu razviti.
I zato bih voljela čuti tvoju priču i tvoje odgovore na pitanja iz ovog teksta. Možeš mi ih napisati u komentare, inbox ili na mail putpjesmesrca@gmail.com. Osobne informacije koje podijeliš sa mnom namijenjene su samo mojim očima u svrhu međusobnog upoznavanja i učenja na temelju naših sličnosti i razlika.
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements



