Možda već znate, no za one koji ne znaju, 2000. godine umrla mi je mama. Bolovala je od leukemije i umrla je u 37. godini života. Njen muž ostao je sam sa 3 kćeri koje su pohađale osnovnu školu.
Proces tugovanja je nešto najprirodnije i najblagotvornije što nam se u trenutku smrti drage osobe može dogoditi. No isti taj proces za mnoge ljude pretvori se u žalovanje i patnju. To žalovanje za neke ljude potraje cijeli život i koči ih u prirodnom kretanju dalje kroz njihov život.
Znam to. I sama sam to iskušavala jako dugo te nisam sigurna jesam li zaista u potpunosti i odustala od takve vrste patnje. Takva patnja je prirodna posljedica bijega/borbe ili identificiranja s vlastitim emocijama. Također je posljedica nesvjesnih i podsvjesnih vjerovanja te programa o životu i smrti, nerazumijevanja, neznanja i manjku vještina koje uključuju rad s podsvjesnim i nesvjesnim obrascima, suradnju s emocijama, mislima i drugim energijama unutar nas.
Kada se suočimo sa smrti, tugovat ćemo. Tugovanje nije baš najugodniji osjećaj i nije osjećaj koji želimo bilo sebi bilo drugima. No, možemo mi željeti i ne željeti svašta, možemo govoriti kako je nešto neugodno i pokušavati od toga pobjeći, no tugovanje se svejedno događa u životnim situacijama kao što su smrt bliskih i dragih ljudi, rastanci, gubitak raznih životnih uloga iz raznoraznih razloga…
Kada je započeo moj proces tugovanja, prva reakcija bila je plač. Plač zbog kojeg se velika većina tijela zgrči i takav grč može biti i fizički bolan. To je plač od kojeg se činilo kao da ne mogu doći do zraka. U tom trenutku, zagrljaj je bio ono što mi je trebalo i to sam dobila od svoje sestre. Oba dvije smo bile u boli, no zagrljaj je liječio i moju i njenu bol.
Ono što se dalje događalo u mom procesu tugovanja na mnoge načine nije ono što mi je trebalo i što su mi ljudi u mojoj okolini mogli i znali dati, jer ni sami nisu znali kako se surađuje s emocijama i kako zaista pomoći, a uz to i sami su bili u svojoj boli.
Na sprovodu mi je jako išlo na živce što su mi ljudi govorili: „Moja sućut.“ Pitala sam se što to uopće znači i što bih ja s time trebala napraviti, kako mi to može pomoći? Osjećala sam da mi ne pomaže. Što sam imala od toga da je nekome žao? Štoviše, primjećivanje da me netko žali samo je uvećavalo potrebu da svoju bol sakrijem od drugih i da glumim kako sam ok i tobože snažna. Rijetki su oni koji su mi stisnuli ruku ili me zagrlili i rekli: „Tu sam za tebe.“ Zagrljaj i takve riječi, naročito ako su iskrene, ono su što svima nama u tim trenucima treba.
Nakon toga, osim tuge, javljale su se različite emocije. Bila sam bijesna na Boga što mi je uzeo mamu iako sam toliko molila za njeno ozdravljenje. Bila sam bijesna na mamu što nas je ostavila, što nije našla način da ozdravi. Bila sam bijesna na sebe, jer sam bila nemoćna po pitanju njenog ozdravljenja. Osjećala sam i krivnju i sram jer sam osjećala bijes. To je ipak emocija za koju su mi rekli da je negativna (i za koju su rekli još puno toga). Osjećala sam zamjeranje. Osjećala sam strah. Osjećala sam očaj. Osjećala sam ljubomoru na svu djecu koja imaju i dalje svoje roditelje. Željela sam umrijeti da se pridružim mami, da bol prestane, da prestane sram i krivnja i nemoć… Željela sam da nekome otvoreno mogu reći kako se osjećam bez da me pritom osuđuju, bez da se razbacuju naučenim frazama koje često ne razumiju ni oni koji ih izgovaraju. Željela sam da me zagrle, da mi pokažu kako surađivati s tim emocijama, da me upute kako proći kroz tu bol i surađivati s njom…
Taj događaj nije me povezao s preostalim članovima obitelji, već me udaljio zato što nitko od nas nije znao što napraviti s tom boli. Svi smo se povukli u svoje ljušture i razvili razne obrambene mehanizme. Osjećala sam koliko im je teško (isto kao i meni) i nisam željela o tome razgovarati da im ne bi bilo još teže. No, to je bila najveća greška koju sam tada napravila. Razgovor o tome, dijeljenje osjećaja, prihvaćanje osjećaja i svega što se događa u našoj unutrašnjosti i našem svakodnevnom životu bilo bi ono zbog čega se tugovanje ne bi pretvorilo u patnju i žalovanje.
Zašto se tugovanje uopće događa?
Već sam govorila o tome kako je funkcija tuge emocionalno odvezivanje od onoga za što smo se vezali. U situacijama smrti bliske osobe, mi ne tugujemo samo za osobom koju smo izgubili, već se opraštamo i od uloga koje smo igrali s tom osobom (uloga kćerke u mom slučaju), od navika i dosadašnjih načina funkcioniranja, od dosadašnje obiteljske dinamike… Mijenja se toliko toga u našim životima i tugovanje nam pomaže da se energetski odvežemo od svega toga, kako energetski ne bismo nastavljali hraniti nešto što više ne postoji u fizičkoj dimenziji te kako bismo tu istu energiju mogli usmjeriti na prihvaćanje i kreiranje novih uloga, nove obiteljske dinamike, novih načina funkcioniranja…
No, ako si ne dozvolimo tugovanje, ako nismo prisutni za sve emocije koje se u nama događaju, ako nemamo osobu koja će nas zagrliti, koja će jednostavno biti uz nas što god da se s nama događa… onda se tugovanje pretvara u žalovanje koje može trajati cijeli život. A sve te emocije koje nismo probavili, počinju stvarati vrlo otrovnu energetsku priču koju nosimo sa sobom kud god idemo. To se onda odražava na naše zdravlje (u mom slučaju problemi s kožom, gubitak jajnika sa 16 godina), na naše odnose s drugim članovima obitelji (zamjeranje, prigovaranje, kritiziranje, vrijeđanje, zabrane, kontroliranje…), na odnose s drugim ljudima, na našu sliku o sebi, drugima i životu općenito.
Kada pogledam unazad vidim što se sa mnom događalo. I ta bol koju nisam probavila na prirodan i zdrav način, jer nisam znala kako i nitko mi to nije znao pokazati, kao da je ostala zarobljena u tom vremenu i kao da je u pješčanom satu Života svako novo zrnce tu bol zakopavalo sve dublje u podsvijest i nesvjesno. Nije nestala. I dalje je bila tu. I kada su puhali jaki životni vjetrovi, kada sam prolazila kroz drugačije životne krize, ta bol kao da bi se ponovno otkrila u istom intenzitetu kao i onda. No, ni tada se s time nisam suočavala jer nisam znala kako, pa sam razvijala razne obrambene mehanizme i tako stvarala iluziju da sam to preboljela.
Draga dušo, ako si u procesu tugovanja želim ti reći nekoliko stvari. Samo budi. Dozvoli si osjetiti sve što osjećaš bez da se pritom kriviš, bez da misliš kako bi trebalo drugačije, bez da bježiš od svega što osjećaš u rad i razne životne obveze, u filmove, knjige, maštu… Dozvoli si biti sve što jesi u tim trenucima. Dozvoli si sagledati od čega se sve opraštaš, što se sve mijenja, koje sve uloge gubiš… Dozvoli si sagledati na koje sve načine ti je osoba koju si izgubila oplemenila život, što te sve naučila, ima li nešto što joj zamjeraš i što si posredno učila i iz tih ponašanja za koja bi možda voljela da su bila drugačija. Dozvoli si kroz sve što osjećaš doći do trenutka u kojem osjetiš zahvalnost, čast, zadovoljstvo jer si bila dio nečijeg života i jer je taj netko bio dio tvog života. Oni koji su napustili svoje tijelo i krenuli u iskustvo drugačijeg postojanja, zaslužuju da se njihov život slavi, da se slave tragovi koje su na nas ostavili.
Isto tako, dozvoli si nekoga pustiti blizu sebe kad tuguješ. Dozvoli si da te netko zagrli, da te netko vidi uplakanu, dozvoli si da te prisutnost drugih ljudi tješi, iscjeljuje i osnažuje za dalje. To ne znači da se moraš tjerati ići među ljude, jer je prirodan poriv u tugovanju uzeti i vrijeme za sebe. To znači da kad ti netko kaže: „Tu sam za tebe“ da to prihvatiš, da razgovaraš o tome što ti se događa, da iskusiš kako druga osoba i dalje ostaje uz tebe bez obzira na natečene oči, na jecanje, na crveni nos i krokodilske suze.
To je ljudska snaga. Biti tu za druge kad im je teško i dozvoliti im da budu uz nas kada smo mi oni kojima je teško. Da bismo to mogli od ključne je važnosti biti prisutni za sve što se događa u nama, razumjeti različite dijelove i slojeve našeg multidimenzionalnog bića te razvijati vještinu suradnje s emocijama.
S ljubavlju,
Rebeka
