Što je ispravno, a što je krivo?
Iskreno – ne znam. I pitam se je li doista toliko važno „znati“ ili bolje reći „misliti da znam“.
Ili je važnije, ili barem podjednako važno, osjećati, tj. iskušavati život kroz prisutnost u tijelu, kroz prisutnost u sada i ovdje.
Svaka misao da bi „trebalo ili ne bi trebalo“, „smjelo ili ne bi smjelo“, da je „prihvatljivo ili nije prihvatljivo“ i slično, možda nas odvaja od prisutnosti u tijelu i od onoga što se sada i ovdje stvarno događa. Kao da se više bavimo time da život i događaje u njemu smjestimo u određene mentalne kategorije, vjerovanja i teorije, nego što se bavimo življenjem života.
Na pitanje s početka teksta ne znam može li mi itko dati odgovor na to što ona znači za mene, ako nije u mojoj koži i nema moje životno iskustvo.
Isto vrijedi i za tebe.
No… Čini mi se da postoje obrasci prema kojima možemo osjetiti je li za nas osobno nešto ispravno ili krivo, autentično ili neautentično.
Ne radi se ovdje o tome da nismo dovoljno dobri i vrijedni ako u svakom trenutku nismo u potpunosti autentični i ako nismo prisutni u tijelu u ovom trenutku i na ovom mjestu.
Radi se o tome da dajemo najbolje od sebe što znamo, no to ne znači da je to najbolje moguće što postoji. Postoji možda nešto drugo što još nismo naučili i primijenili u svom životu.
Ovdje se radi o tome da svatko od nas procijeni postoji li uopće potreba za preispitivanjem vlastitog ponašanja i onoga što je u pozadini tog ponašanja. Kako se stvarno osjećamo u vlastitoj koži i zašto? Možemo li nešto po tom pitanju učiniti?
Kada odgovorimo na ta pitanja, svatko za sebe odlučuje želi li krenuti u nepoznatom smjeru i učiti kako drugačije, kako biti prisutniji u životu i otpustiti terete koje često nosimo za druge iz ljubavi i najbolje namjere.
Velik dio mog života vođen je osjećajem da nešto ne štima, da se osjećam smrznuto i stisnuto, kao da sam stalno u nekoj borbi i bijegu, da samo preživljavam poput robota. Kao da vlastiti život gledam kao neki film, u njemu mehanički sudjelujem, ali me u njemu nema. I bez obzira na to što sam davala najbolje od sebe, taj osjećaj nije iščeznuo. Dapače, nekad bi se činilo da ga trudom da mi bude bolje samo pogoršavam.
Iz mjesta gdje se sada nalazim sa sobom, rekla bih da sam tijekom života postala majstor u tome kako sama sebe zlostavljati pokušavajući se uklopiti u društvo i svijet u kojem živimo.
Postala sam majstor u tome kako smanjiti samu sebe, kako utišati ono što imam za reći jer sam naučila da su tuđe emocije moja odgovornost i kad to stvarno nije tako.
I zapravo sam godinama proučavala kakav je osjećaj živjeti po tuđim pravilima i očekivanjima do mjere da više ne čujem sama sebe, a kad se čujem ne vjerujem tom glasu.
Naučila sam u ovom svijetu da je „normalno“ i da je poželjna cijena pripadanja ovom društvu osjećaj stezanja u tijelu, osjećaj kao da mi netko reže krila i kao da me guši.
Naučila sam da je u ovom svijetu jako „pogrešno“ i da pod svaku cijenu treba ugušiti sve ono što mi pruža osjećaj širenja i one istinske radosti i smislenosti.
Posljedice takvih uvjerenja, koja su postala dio mene, vidim u mnogim područjima svog života.
Primjerice, što sam starija, tijelo mi je sve tromije i ukočenije, bez obzira vježbala li ja ili ne. Kao da mi osjećaj ukočenosti tijela reflektira sve one trenutke u kojima sam zamrznula vlastiti glas i impuls za stvaranjem i kretanjem u određenom smjeru koji je mene veselio i izazivao znatiželju, a važnim ljudima oko mene izazivao je strah, zabrinutost i uvjerenje da je to nešto nemoguće.
Što sam starija, neke naoko bezazlene situacije u meni izazivaju emocionalno burnu reakciju i pretjerani stres. Kao da kroz emocionalne reakcije sadašnjeg trenutka izlazi van i sve ono što sam nekad stisnula, progutala i zadržala za sebe. Sve ono kada sam trebala nekoga tko bi jednostavno bio tu kad mi je teško, a da mi ne daje savjete ili mi govori da stisnem zube, da ne filozofiram i ne pretjerujem jer život ide dalje bez obzira na to što trenutno u njemu doživljavam.
Što sam starija, imam sve manje volje igrati po tuđim pravilima, smješkati se kad se to očekuje iako se meni možda plače. Raditi kada moje tijelo vapi za odmorom…
Sve to odražava se i na to kako doživljavam vlastite sposobnosti i znanje.
Toliko se često osjećam nedovoljno stručno i kompetentno jer osjećam da zaista ne znam mnogo toga. Bez obzira na sve edukacije, vještine i iskustva, ja i dalje za veliku većinu toga ne mogu reći da znam. I onda se skrivam, iako mi toliko ljudi govori da sam stručna i da im druženje (ili rad) sa mnom zaista pomaže.
Danas sam radila s jednim dijelom sebe koji uopće ne znam verbalizirati, jer nije na razini da ga mogu verbalizirati. No mogu ga osjetiti i cijeli život ga osjetim.
Radeći s tim dijelom sebe osjetila sam poriv da napišem rečenicu: „Nisam stvorena da bih znala, već da bih kroz iskustvo spoznavala i upoznavala.“
Čini mi se da to cijeli život osjećam kao nešto što je ispravno za mene, a povjerovala sam da je obrnuto – prvo moram znati da bih se upustila u iskustvo. Znati prije iskustva spašava me od pogrešaka, a naučila sam da ne smijem griješiti. S druge strane, kad iskustveno pogriješim, puno brže i lakše dolazim do rješenja i shvaćanja kako nešto funkcionira. Neke stvari jednostavno nije moguće znati unaprijed, nego se do njih dolazi putem.
Naravno, ne govorim o tome da znanje i priprema nisu važni ili da se u svaku situaciju trebamo upuštati bez prethodnog znanja. Govorim o tome da teorijsko znanje i iskustvena spoznaja nisu isto.
Da praktično približim što želim reći.
Neću ići operirati čovjeka i kroz vlastito iskustvo učiti lekcije ako postoje znanja i vještine koje mogu prethodno steći kroz obrazovanje. Kad i naučim svu potrebnu teoriju o tome kako se operira čovjek i pogledam videa na tu temu, to opet ne znači da znam operirati jer mi nedostaje iskustvo operiranja. Kad bih uspješno obavila nekoliko operacija na čovjeku, to opet ne garantira da ću svaki put napraviti isto jer – svaki čovjek je priča za sebe, jedinstvena i neponovljiva varijacija na temu.
I što ako nijedno znanje, vještina ni teorija nisu dovoljno široki i veliki da objasne sve moguće varijacije na temu? Znači li to da nešto s time nije u redu? Ili samo znači da sva ta znanja, vještine i teorije daju neka objašnjenja i uvijek imaju određena ograničenja? Čini mi se važno biti svjestan tih ograničenja i otvoren za iskustvenu spoznaju koja dolazi kroz stvarnu prisutnost u konkretnom trenutku i kroz otvorenost za učenje. Nekad te iskustvene spoznaje imaju praktičnu vrijednost upravo u tom konkretnom trenutku, za taj konkretan događaj i tu konkretnu osobu. Možda se ne mogu preslikati na druge ljude, trenutke i situacije. I to svejedno ne umanjuje vrijednost iskustvenog učenja za tu konkretnu osobu. Da se vratim pitanjima na početku teksta.
Što je autentičnost za mene vrlo vjerojatno nije i za tebe. Vrijedi i obrnuto.
Ono što je dobro, a što pogrešno za mene, moguće je da nije i za tebe. Vrijedi i obrnuto.
Jedino si ti osoba koja živi u svojoj koži i koja ima sudbinu koju imaš ti. Jedino si ti osoba koja može osjetiti kako tvoje tijelo reagira u određenim situacijama i u prisutnosti određenih ljudi – osjećaš li stezanje, potrebu da se povlačiš i smanjuješ; osjećaš li potrebu da se „napuhuješ“ i glumiš veličinu pokušavajući smanjiti druge ili pak osjećaš širenje, lakoću, prihvaćanje različitosti te spremnost na otvoren odnos i suradnju s ljudima koji te okružuju. I svaki taj osjećaj je vrijedna poruka za tebe o tebi, ne nužno o drugima.
No pitanje je – znaš li slušati svoje tijelo i osjećaje? Znaš li razlikovati što je naučena reakcija tijela zbog uvjerenja o tome što je „normalno“ i kako bi „trebalo biti“, a što je tihi glasić tvoje Pjesme Srca? I kada odlučuješ o bilo čemu u svom životu, vodiš li se logikom i vjerovanjima ili slušaš i poruke svojeg tijela i svojih emocija?
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements
