Živimo u kulturi koja je jako vezana uz katoličanstvo.
I u tome nema ništa loše samo po sebi. Svatko neka vjeruje u što želi (ili što su mu izabrali roditelji), naročito ako ga ta vjera motivira, nadahnjuje i podučava kako biti čovjek uravnoteženog uma, srca i tijela te kako voljeti i prihvaćati sebe, druge, sličnosti i različitosti na ovom svijetu.
No, u toj našoj kulturi često primjećujem jako puno osude, nepovjerenja, kritiziranja, predrasuda… prema bilo čemu drugome što se ne uklapa u terminologiju i vjerovanja kulture i religije. I zbog toga često dolazi do nesporazuma, vrijeđanja, omalovažavanja, predviđanja budućnosti (igranja baba gatara), igranja „pravednih i jedino ispravnih sudaca“… Kroz povijest su religijska neslaganja i nerazumijevanja prečesto dovela i do ratova, pljački, porobljavanja…
I sada pitam: „Što je postojalo prvo – Bog ili religije? Postoji li Bog zbog religija ili religije postoje kao sustavi koji nastoje protumačiti Boga, protumačiti Ono što se ljudskim umom ne može nikad spoznati u punini?“
Iz moje perspektive, Bog postoji bez obzira na religije i Onakav je Kakav Jest bez obzira o ljudskim nastojanjima Njegovog tumačenja. Osobno nisam baš sklona koristiti riječ „Bog“ za To Nešto neopisivo, beskrajno, sveobuhvatno… zbog velikog energetskog naboja koji ta riječ nosi. Taj naboj nastaje zbog identifikacija i vezanja za dominantan sustav religije ovog područja, kao i za sve one energetske otiske koji su nastali kroz povijesne događaje u kontekstu tog sustava.
Kao mala nikad nisam shvaćala zašto mi treba posrednik kako bih komunicirala s Bogom, ako je Bog u svemu i svima. Ako je Bog stvorio svaku moju stanicu tijela, moju dušu, moj um, onda se On nalazi upravo u svakoj mojoj stanici tijela, mojoj duši, mom umu, kao i u svemu što me okružuje. No, to nije moguće spoznati i osjetiti kroz svijest koja promatra svijet samo kroz 5 fizičkih osjetila, već je potrebno koristiti i „osjetila s One strane“ (ili kako bih to već nazvala). Isto tako nije mi bilo jasno komuniciranje s Bogom putem naučenih tekstova (molitva), ako te riječi meni osobno ne znače ništa, ako ih ne razumijem i ne osjetim kao nešto s čime se zaista povezujem s Onim Što Svemu Daje Život. Nije mi bilo jasno zašto se Boga ide slaviti u crkvu nedjeljom, umjesto da ga se slavi svaki dan, da ga se osjeti u sebi i svemu što nas okružuje. No, moje iskustvo i perspektiva nikako ne znači da smatram kako i drugi trebaju razmišljati i osjećati isto kao i ja. Neki možda upravo kroz molitvu, odlaske na misu i slično dolaze do osjećaja da im je Bog blizu, da ih podržava, vodi i bezuvjetno voli. I tko to uspijeva dobiti kroz religiju, super! Nema ništa ljepše od osjećaja te povezanosti i Božje blizine.
No, nikako ne mogu shvatiti zbog čega mnogi katolici toliko žestoko osuđuju i kritiziraju one koji osjećaj Božje blizine postižu na drugačije načine – bilo to meditacija, boravak u prirodi, vježbe disanja, zvuk, kroz odnose s drugim ljudima, druge religije, različite prakse… Ne zaboravimo, različiti sustavi i religije postoje samo zato što smo različiti i zato što svi oni pokušavaju osjetiti Božju blizinu. Nitko od njih (nas) nema pravo svojatati Boga i govoriti kako je njihov Bog jedini pravi. Kako to možemo uopće tvrditi, kada je Bog ljudskom umu nedokučiv? Drugačiji sustavi samo Sve To opisuju drugačijim rječnikom, koriste drugačije prakse koje različitim ljudima omogućuju da osjete Boga u sebi. I to ne znači da sami postajemo Bogovi, nego da se povezujemo s Božanskim unutar sebe što omogućuje da svaka naša stanica, misao, osjećaj, doživljaj, iskustvo… postoji.
U tekstovima prije može se pročitati nešto više o mom odrastanju u religijskom okruženju, tako da o tome neću ponovno. Isprobavala sam i proučavala različite tehnike i prakse od svojih srednjoškolskih dana sve do danas. I zašto sam to radila? S jedne strane zato što sam tražila način da se osjetim povezano, da dobijem potvrdu da je u redu da kroz religiju ne dobivam osjećaj Božje blizine, da postoje i drugačiji načini, da drugačije ne znači pogrešno, već samo drugačije. Tražila sam način da se izvučem iz faze suicidalnih misli, potpuno narušenog samopouzdanja i samopoštovanja, potpune izgubljenosti i besmislenosti. S druge strane, kada sam i došla do odgovora, tražila sam dalje iz čiste znatiželje i osjećaja koji je govorio da i u nekoj još neistraženoj praksi ima nešto za mene, još jedan komadićak slagalice Onoga Što je ljudskom umu neshvatljivo.
I istražujući tako različite stvari, svaki puta dođem do zaključka kako sve to govori upravo o Istom, samo opisuje različitim riječima, služi se različitim praksama i običajima. I u svim tim sustavima naravno da postoje neka izobličenja, neke igre ega, igre moći, jer To Nešto Neopisivo i Bezgranično pokušavamo dokučiti ljudskim umom, ljudskom svijesti u kojoj je toliko mnogo programa, filtera, obrambenih mehanizama, potisnutih emocija…
U Theta Healingu povezuje se sa Stvoriteljem Svega Što Jest. Stvoritelj je taj koji radi, praktičar je samo kanal i onaj koji traži, onaj koji se povezuje s tom Energijom Svega Što Jest.
U Tranceframing školi uglavnom se koristi riječ Praznina, nekad Tao.
Kako god To nazvali i ovdje je osjećaj povezivanja s Božanskim isti. U šamanizmu su to više duhovi prirode, no energija u pozadini tih duhova opet je Ista, jer opet je Bog taj koji omogućuje da i oni postoje. Kad se radi sa vibracijama i zvukom, opet se može osjetiti povezanost s Bogom, jer Bog je i u zvuku. Pomoću zvuka i vibracija je i stvorio sve što postoji. Svima nam je poznata rečenica: „U početku bijaše riječ“, a što je drugo riječ nego zvuk i vibracija.
U knjigama koje sam čitala i koje su više znanstveno orijentirane, To Nešto često se naziva Kvantno Polje, Polje Svih Mogućnosti, Izvorno Polje i slično.
I ne mogu se oteti dojmu koliko su neka znanstvena otkrića u zadnjih 50, pa i više godina bliska duhovnosti bilo koje vrste. I opet… Priča se o Istom na znanstveni jezik, pa se čini da su to različite stvari. U praktičnom smislu to su sve iste priče ispričane različitim jezikom, gledane iz različitih kutova i tako se nadopunjavaju, a ne sukobljavaju.
Voljela bih doživjeti svijet u kojem žive ljudi koji ne pokušavaju biti u pravu, koji ne pokušavaju druge uvjeriti da je njihova istina jedina istina, da je njihov način jedini način.
Voljela bih živjeti među ljudima koji prakticiraju i poštuju svoje (što god to bilo) i koji otvorenog uma pričaju o tome, a još važnije slušaju i o nečem različitom, koji traže sličnosti u tome što je naoko različito, a ne razloge za svađu, osuđivanje, prosuđivanje, natjecanje i slično.
Svi smo mi slični po nekim stvarima. Svi imamo tijelo ljudskih obilježja, sposobnost razmišljanja, kreativnog izražavanja, stvaranja, oblikovanja… Svi imamo emocije, kao i potrebu da se osjetimo povezano, da osjetimo smisao, odnosno svatko na svoj način istražuje ono što ću ovdje nazvati Duhovnošću. Neki odgovore za to nalaze u religijama, neki u znanosti, neki u energetskim tehnikama. I sve to se iz moje perspektive savršeno nadopunjuje, a ne sukobljava. Svi ti različiti pravci samo su komadićak slike nedokučivosti Boga/Stvoritelja/Kvantnog Polja/Izvornog Polja.
I zašto je upravo ljudska potreba za povezanosti i razumijevanjem Tog Nečeg kamen spoticanja u mnogim odnosima? Zašto je ta Duhovnost takav natjecateljski ring? Zašto jednostavno ne bismo poštovali naše različitosti, onaj mali djelić Boga koji se kroz sve nas izražava. Samo kad otvorimo um i srce možemo vidjeti sve te poveznice i sličnosti između naoko različitih stvari.
Možemo vidjeti da jedno drugo ne ugrožava, već jedno drugo potvrđuje iz neke druge perspektive.
Za one koji i dalje smatraju kako je njihovo jedino ispravno, ponovno postavljam pitanje: „Što je bilo prvo – Bog ili religije/znanost?“