“Promatrati ljude kroz dijagnoze, kroz ono što vidiš u njihovom ponašanju, načinu razmišljanja i življenja je potpuno promašen pristup životu, pod uvjetom da želiš živjeti svoj život kroz osjećaje zahvalnosti, radosti, zaigranosti, svrhovitosti, mira…, da želiš raditi ono što veseli tvoju dušu i pod uvjetom ta želiš stvarati kvalitetne međuljudske odnose. Što je iza dijagnoza? Što je iza nečijeg ponašanja i načina razmišljanja? Što je iza nečijeg načina života? Je li to zadovoljstvo, poletnost, osjećaj ispunjenosti ili je to frustracija, bol, traumatiziranost, stres, ljutnja, tuga, razočaranje?

Ako je ovo „negativno” u pitanju, a ti na tuđe dijagnoze/ponašanja/razmišljanja/ stil života reagiraš kroz osuđivanje, prosuđivanje, bahato savjetovanje što bi točno netko trebao napraviti jer si ti „stručna” za tuđi život, onda je to poruka tebi koja kaže kako upravo u sebi nosiš energiju koja je u pozadini onoga što promatraš kod drugoga, a odbijaš je prihvatiti, odnosno biraš se s tom energijom unutar sebe boriti ili od nje bježati.”

Ova poruka mi je toliko duboka, slojevita, a opet toliko jednostavna i baš sam se iznenadila što sam u procesu kanaliziranja poruke “čula” početak poruke: “Promatrati ljude kroz dijagnoze…”, jer sam tijekom kvantne harmonizacije dobivala poruke o tome što zapravo znači uzemljenje i biti uzemljen, a nakon kvantne harmonizacije sam kroz dopisivanje sa sestrom dobila još jednu lekciju, ali po pitanju vjerovanja sebi te sam očekivala da će u kanaliziranoj poruci doći jedna od te dvije teme, ali eto… Zapravo je za očekivati da kanalizirana poruka nije u skladu s mojim očekivanjima, jer su očekivanja energetski agresivan pristup životu pomoću kojeg život pokušavamo strpati u uske okvire po kojima nastojimo živjeti i zbog toga se osjećati sigurno, prihvaćeno i općenito dobro u svojoj koži.

Ova poruka se zapravo tako lijepo nadovezala na jučerašnju objavu koju sam napisala na stranici vezano uz dijeljenje linka s Epohe, na kojoj je objavljen tri godine star tekst o žiru.

I što sam dulje i dublje u procesima ronjena svojim dubinama, što sam više usklađena sa svojom Pjesmom Srca, to mi je jasnije kako me nikad uistinu ne smeta nešto što se događa oko mene, nego me smeta neka borba ili bijeg od određenih energija unutar mene.

Npr. ako sama ne vjerujem u ono što radim, ako sama ne prihvaćam vrijednost koju s time dajem drugima koji to žele primiti, kada netko komentira kako su usluge preskupe, kako je to prodavanje magle, kako je to ne znam što… ja osjetim neugodu u sebi, ali ne zato što mi je netko to rekao, nego zato što te riječi direktno bockaju ono što osjećam prema sebi i onom što radim, a borim se s tim ili od toga bježim.

U tom slučaju ne želim prihvatiti to da sam nesigurna u sebe, to da mi je i dalje vrijednije biti uklopljena u društvo i njegova očekivanja od biti u miru sa sobom, živjeti ono što Jesam. U tom slučaju ne želim prihvatiti kako s potrebom da se uklopim u postojeće i zapravo potpuno iskrivljene vrijednosti društva sebi oduzimam moć, oduzimam si radost i zaigran pristup životu, oduzimam si kreativnu moć stvaranja i oplemenjivanja tuđih života s darovima koje sam donijela na svijet u ovom životu.

U početnim fazama dubokog i intenzivnog rada na podsvijesti, vrlo često sam gubila jako puno energija kako bih uopće prihvatila činjenicu da se borim sama sa sobom, trebalo mi je puno vremena da se odvažim sjesti u proces koji ide u srž stvari, a ne okolo naokolo, u filozofije i razglabanje o tome od kud nešto i zašto.

Sada sam fokusirana na to kako sam bez obzira na to što radim i što se događa oko mene. Kada osjetim neku neugodu, odmah znam da nešto izbjegavam vidjeti i dozvoljavam si doći do srži problema usprkos svojim otporima, strahovima, obrambenim mehanizmima i dosadašnjim načinima funkcioniranja.

I počelo mi se događati nešto zabavno i začuđujuće jednostavno, a to je da na trenutak jednostavno odustanem od borbe i bijega te si dozvolim prihvatiti da je neka neravnoteža unutar mene. Onda osjetim kako ja uopće nisam ta neravnoteža (bilo bol, bilo neka emocija, percepcija, misao), da je ta neravnoteža samo kula od pijeska, a ja se za nju držim kao da je to moj izvor života. I nakon toga shvatim da mi to ne treba u životu i jednostavno odlučujem odustati od dosadašnjeg pristupa.

Što se dalje događa neću sada niti pokušavati objasniti, jer je to nešto što je vrijedno doživjeti na svojoj koži, a uključuje osjećaj dubljeg opuštanja tijela, lakoće kretanja, osjećaj oslobođenosti nekog velikog tereta, radost zbog otkrivanja svoje snage, sposobnosti kretanja naprijed i kreativnog pristupa životnim situacijama…

Ako te privlači to iskusiti na svojoj koži, to je itekako moguće uz malo ulaganja u mentalnu i duhovnu higijenu, na koji god način ti odgovara. Pritom je u početnim fazama poželjno u svom životu imati osobu koja je tu fazu već prošla jer ona može nekim tvojim jačim identifikacijama s unutarnjim borbama/bježanjem dati drugu perspektivu, zbog čega ti je puno lakše i jednostavnije doći do točke prihvaćanja unutar sebe. Ima mnogo ljudi koji su upravo to osjetili kao svoj poziv. Među njima sam i ja. Biraj onu osoba kojoj te trenutno nešto privlači. Slušaj sebe u izboru te osobe. Ako sam to ja, javi mi se na bilo koji kontakt naveden na stranici Put Pjesme Srca. 

S ljubavlju,
Rebeka