Ljudi uglavnom redovito brinu o higijeni svoje odjeće. Nekad je odjeću potrebno samo malo osvježiti, nekad ima mrlje i potrebno ih je dodatno tretirati, nekad je potrebno iskuhavanje, a nekad je potrebno pranje na programu za osjetljive tkanine.

 

Usporedno s time, volimo kročiti kroz život osjećajući se sigurno, podržano i često se držimo poznatog, držimo se zone komfora, iako nam ta zona nekad izaziva osjećaj bezvoljnosti, tuposti, umora, besmisla i slična unutarnja stanja. Nekad zaista imamo osjećaj da se sve u životu odvija po planu i programu, postavljamo ciljeve i ostvarujemo ih. No ima perioda kada se događa toliko toga da ne znamo kamo bismo se okrenuli. Nekad tim događajima dajemo „pozitivan“ predznak, a nekad „negativan“.

 

Većina ljudi koje sam upoznala i koji su krenuli na put rada na sebi, odnosno vraćanja Sebi, krenuli su na taj put kad su se osjećali kao da su došli do zida ili da ih je život stjerao u kut. Nekad su motivirani očajem, frustracijom, ali i željom za boljim životom, životom u kojem nisu samo pasivni promatrači, već i aktivni sudionici.

 

Taj osjećaj da nas je život stjerao u kut, usporedila bih s trapericama koje smo već stvarno dugo nosili i došlo je krajnje vrijeme da ih operemo. Izaberemo deterdžent, omekšivač i uključimo program za pranje na perilici rublja. Drugim riječima – izaberemo knjigu, podcast, učitelja, alat ili nešto drugo što smatramo da će nam pomoći da se izvučemo iz stanja u kojem smo se našli.

 

Jednom kad se program uključi, ako hoćemo doći do čistih traperica, odnosno pomaka u našem stanju svijesti, program rada ima svoje korake i mora se odviti od početka do kraja. 

 

Za perilicu rublja to znači – punjenje perilice rublja vodom, okretanje bubnja, ispiranje i centrifugiranje, a na nekim programima se neki koraci ponavljaju. Ako zamislimo da smo mi traperice u perilici za rublje, centrifugiranje ne djeluje baš kao faza u kojoj je ugodno biti. Na velikoj brzini okreće nas, cijedi i gužva.

 

Tako i povratak Sebi ima različite faze. Jednom kad odlučimo krenuti tim putem, teško je ponovno gledati život na isti način. I nekad nam se može činiti da su se stvari promijenile, da je program perilice za rublje došao do kraja, ali se odjednom počnu ponavljati određeni koraci – npr. punjenje vodom i kasnije ponovno centrifugiranje. 

 

Drugim riječima, život ponovno krene u naizgled istom smjeru, koji izazove naoko iste osjećaje, isto stanje zbog kojeg smo krenuli na put vraćanja Sebi. I može nam se činiti da ništa nismo napravili, no to zapravo nije točno. Život radi za nas da bi s nas, kao i s prljavih traperica, isprao sve što se treba isprati i pripremio nas za primanje nečega što često ne možemo niti primijetiti, a kamoli primiti kada se držimo dobro uhodanih podsvjesnih obrazaca i uvjerenja, kao i svojih sigurnih zona, odnosno zona komfora.

 

Povratak Sebi za mene je proces koji obuhvaća mnoge sitne promjene i nije vezan samo za jednog učitelja, jedan pravac pomoći, jednog stručnjaka i slično, već spaja i obuhvaća sve aspekte našeg bića. 

 

Nekad to znači otići na masažu na kojoj još nikad nismo bili, promijeniti prehranu ili se uključiti u neki program tjelovježbe. Nekad to znači potražiti stručnu pomoć i podršku za svoje psihičko stanje, a nekad za fizičko. Nekad to znači naučiti nešto novo, upoznati nove ljude, reći nešto nekome što nam već dugo „stoji na jeziku“ usprkos strahu kako će to biti primljeno. 

 

Sve su to različiti koraci u „programu ispiranja podsvijesti od stare prljavštine“. Ne postoje krivi ni pravi koraci. Jedino je važno kretati se na načine koji nam donose više mira, zadovoljstva, ispunjenosti, smislenosti, osjećaja da smo živi i da se krećemo u smjeru u kojem smo bolji prema sebi i kao takvi možemo biti i bolji prema drugima u najrazličitijim ulogama koje u životu imamo.