Zašto uopće takav naslov u predblagdansko vrijeme? Zato što je za one koji se osjećaju usamljeno, tužno, jadno, neprihvaćeno, očajno… upravo blagdansko vrijeme period u kojem se ti osjećaju mogu dodatno intenzivirati. Da odmah na početku kažem što možeš učiniti kao doprinos potencijalnoj prevenciji – prvo pročitaj ovaj tekst, a onda ga podijeli bilo na svom profilu, bilo s određenim ljudima koje znaš, jer nikad, ali baš nikad ne možeš sa sigurnošću znati kome se sve po glavi motaju samoubilačke misli i namjere.
Sama sam bila u samoubilačkoj fazi i zaista znam kakav je to grozan i težak unutarnji osjećaj, stanje i kakve misli to stanje sa sobom vuče. Isto tako znam da je moguće na van izgledati nasmijano, odgovorno izvršavati sve svoje obveze, izgledati mirno i kao da je sve ok. No, izgled često može prevariti i zato je na temelju izgleda i ponašanja ljudi pomalo opasno zaključivati i pretpostavljati o njihovom unutarnjem stanju.
Živimo u svijetu glume, u svijetu gdje često nije dozvoljeno pokazati i govoriti o tome kako smo uistinu, jer to je znak slabosti, nezahvalnosti, pretjerivanja, umišljanja itd. I da je sve to što sam sad nabrojala istina, to opet ne pomaže s nošenjem i rješavanjem tog unutarnjeg stanja i osjećaja.
Ljudi koji razmišljaju o samoubojstvu, planiraju ga, a možda su ga već i pokušali učiniti ili su ga izvršili, vrlo često uopće ne razmišljaju kako žele umrijeti, već se žele osloboditi tog groznog i teškog unutarnjeg stanja. Ne vide rješenje, ne vide da im itko može pomoći, ne vide da je ljudima zaista stalo do toga kako su, ne vide kako sami sebi mogu pomoći i onda se kao jedino moguće rješenje za oslobođenje od tog unutarnjeg stanja nameće samoubojstvo.
Živimo u doba kada su blagdani povezani samo s lampicama, raskošnim objedima, ukrasima, poklonima, obiteljskim okupljanjima… Na sva zvona govori se o radosti, miru, veselju, zdravlju, blagostanju… Očekuje se i „normalno“ je da su ljudi nasmijani, puni nade, dobrote, humanitarnosti… No, u svemu tome ja često osjetim glumatanje, kolektivno programiranje, ispraznost, bijeg od istine… Možda me osjećaj vara, no vidim sjaj i raskoš s ove strane fizičkih osjetila te jad, usamljenost, očaj, frustraciju, strahove… s one strane fizičkih osjetila, ispod sjajne površine blagdanskog duha.
Upravo oni koji jedva krpaju kraj s krajem tada se mogu osjećati još jadnije, jer osjećaju pritisak da moraju kupiti poklone, ukrase, lampice, imati bogatu ponudu hrane na stolu… za vrijeme blagdana, a ne mogu, ne znaju kako to ostvariti bez da se dodatno zaduže pa mogu osjećati pojačan osjećaj krivnje, srama, frustracije, ljutnje, tuge, beznađa…
Upravo oni koji imaju narušene obiteljske odnose, koji nemaju više nikog svog u vrijeme blagdana mogu se osjetiti još usamljenije, depresivnije, tužnije, bjesnije, posramljenije… jer nemaju s kime proslaviti te dane, nemaju s kime objedovati, nemaju koga zagrliti…
Upravo oni koji su narušenog psihičkog i fizičkog zdravlja, čije tijelo i duh traži povlačenje u sebe, mir i tišinu to si ne dozvoljavaju pružiti jer moraju dodatno raditi kako bi ukrasili dom, kako bi napravili različita jela i kolače, kako bi posjetili obitelj ili ugostili obitelj i drage ljude… I upravo u to vrijeme osjećaj nemoći i pucanja po šavovima može se intenzivirati i učiniti te dane težima nego inače…
Čemu tolika vanjska predstava i pritisak kapitalističkog shvaćanja blagdanskog duha? Što zaista osjećamo u ovo vrijeme unutar sebe? Odgovor na to pitanje znamo jedino mi sami…
Sjećam se da mi je i kao maloj bilo naporno što moramo posjećivati toliko ljudi s kojima se inače ne vidimo, grliti ih i ljubiti iako se uopće zaista ne poznajemo, smješkati se iako bi najradije plakali, kupovati poklone iako ne znamo što bismo kupili, iako nemamo novaca, ali moramo nešto jer je to red…
Išlo mi je na živce da na stolu uvijek bude previše jela i kome god dođem opet moram jesti, jer red je da jedem ono što su drugi ponudili (a s druge strane ima toliko gladnih). No, moj želudac je isto velik i u blagdanske i „obične“ dane. I onda iz pristojnosti pojedem kod svakog pomalo i onda mi bude muka.
Zašto smo programirani da je bolje biti pristojan i raditi stvari reda radi, a da je slušati sebe i izraziti to što osjećamo da je za nas dobro često bezobrazno, nepristojno, hladnokrvno ili već kakvo?
I mislila sam često kako sa mnom nešto nije u redu, jer uopće ne osjećam to blagdansko veselje, mir i nadanje koje gledam vani i za koje mi se govori da bih trebala osjećati. To osjećam onda kad osjećam, a ne ovisno o blagdanima. Osjećala sam da sa mnom nešto nije u redu jer u ovo doba godine osjećam potrebu da se još više povučem u sebe, da osjetim kako sam, da odbacim ono što mi više ne treba, da se otvorim za nova učenja i nova iskustva, da mirujem kao što priroda miruje u zimsko doba i priprema se za proljetno buđenje i ponovno cvjetanje.
No, što sam starija, sve više slušam svoj unutarnji osjećaj bez propitkivanja je li sa mnom nešto u redu ili nije. Ako netko zaista voli sve to što se ovih dana reklamira, s čime smo bombardirani na svakom koraku… Odlično! Voli to sve i uživaj u tome. No, znaj da postoje ljudi koji to ne vole i to ne znači da s njima nešto nije u redu, da uništavaju duh blagdana, već za njih duh blagdana znači nešto drugo. I to je sasvim ok i u redu.
Ako si među onima koji razmišljaju o samoubojstvu, ako ti je teško unutar tvoje kože i ako se ta težina povećava u ovo blagdansko vrijeme, zaista te iskreno molim da se pitaš: „Što mi točno izaziva takav grozan unutarnji osjećaj? Mislim li da moram biti sretna, a ne mogu? Mislim li da moram kupovati darove, a nemam novaca? Mislim li da moram nešto posebno kuhati i peći, posjećivati ljude i ugošćavati ih, a za to nemam snage? Mislim li da moram biti zahvalna što imam ljude oko sebe, ali se s tim ljudima osjećam usamljeno, neshvaćeno i možda jadno? Mislim li da moram bilo što drugo?“
Ako je odgovor na bilo koje pitanje „Da“, onda te molim da se pitaš: „Što osjetim da mi zaista treba? Kako si to mogu pružiti? Hoće li se svijet prestati okretati, hoću li zaista nekog toliko jako povrijediti da će se dogoditi nešto grozno, ako kažem da nisam sretna, da nisam dobro i da ne znam kako da si pomognem; da nemam novaca za trošenje na darove; da nemam snage za druženje s ljudima?“
Iz iskustva govorim da se ništa strašno neće dogoditi, ako zaista kažemo kako smo. Možda će se neki zgražati i čuditi i osuđivati i kritizirati, ali onda se nameće pitanje: „Jesu li to zaista ljudi s kojima želim biti okružena? Mogu li mi ti ljudi pomoći, znaju li me slušati s prihvaćanjem i bez osuđivanja?
Ako je odgovor „ne“, „gdje takve ljude mogu pronaći? Mogu li slušati/čitati sadržaj ljudi koji su prošli slične stvari, koji su stručni za pomaganje ljudima koji se osjećaju kako se osjećam ja?“
I ako se zaista iskreno zapitamo takve i slične stvari, odgovori možda neće doći iste sekunde, ali doći će sigurno na neki način – iskočit će nam neka reklama za neku tehniku/edukaciju, netko će nam poslati neki tekst/video, srest ćemo nekoga tko će nam reći neku informaciju koja je dio odgovora, porazgovarat ćemo sa strancem koji će nam nešto značajno reći, pročitat ćemo neku knjigu u kojoj postoji neki dio odgovora, čut ćemo informaciju u razgovoru nekih stranaca dok čekamo u nekom redu ili se vozimo javnim prijevozom…
Svako grozno i teško unutarnje stanje, negativne misli i neugodni osjećaji zaista mogu dovesti do točke u kojoj mislimo da je samoubojstvo jedino rješenje. Ali nije. Nikad nije. Postoji mnogo toga što može biti rješenje, a ono što mi se čini najbrže i najefikasnije je ući u proces reprogramiranja podsvijesti i u suradnju s emocijama. I u tom stanju je možda zaista najbolje potražiti stručnu pomoć kako bismo izašli iz te unutarnje podsvjesne petlje.
Za izlazak iz te petlje potrebno je znanje, vještina i energija. U tom stanju i fazi često energije za to nemamo, zbog energetskih blokada i potisnutih emocija, jer na održavanje blokada i potiskivanje emocija troši se jako puno životne energije. Zbog toga smatram da je za izlazak iz te petlje najmudrije potražiti stručnu pomoć i uz to čitati, gledati videa, uključiti se u neke fizičke aktivnosti (može biti i trčanje/hodanje), raditi vježbe disanja, kako bi na to unutarnje stanje djelovali kroz širenje svijesti na mentalnom, fizičkom, emocionalnom i duhovnom/energetskom nivou.
U srijedu 20.12. odlučila sam biti dostupna od 18 do 19 sati na google meet-u, za one koji imaju samoubilačke misli i namjere. Broj mjesta je ograničen na 20, zbog čega je potrebno prijaviti se na mail putpjesmesrca@gmail.com. Sve što trebaš je uključiti se i sudjelovati, dati si priliku da možda dobiješ neku ideju kako si možeš pomoći.
Radi se o video pozivu, no ako želiš možeš se uključiti i bez kamere (iako bi meni bilo draže vidjeti s kime imam čast i zadovoljstvo razgovarati i raditi). Ideja je da negdje iskreno možeš reći kako si, dobiti podršku, razumijevanje i možda neki savjet. Sigurno ćemo napraviti neku vježbu/meditaciju (ovisi kako ću intuitivno osjetiti da treba). Kako sve inače možeš raditi sa mnom piše u Brošuri informacija o djelatnosti obrta Put Pjesme Srca, koju možeš pronaći na FB stranici i telegram kanalu Put Pjesme Srca ili je zatražiti na gore navedenu mail adresu.
S ljubavlju,
Rebeka
