Nekad koristim frazu „suradnja s emocijama“. To nije fraza koju sam pročitala, već se pojavila u mom umu praćena osjećajem „to je TO“.

Često dobijem „download“ i osjećaj da je nešto ispravno ili da nešto „smrdi“. U prvoj fazi to zapravo i ne znam definirati i opisati riječima. I onda se petljam sama sa sobom, pokušavam to smjestiti u neke ladice, uobličiti u nešto smisleno i jednostavno, a onda ispadne kako „filozofiram“, sklapam riječi u neku priču koja se ne čini praktična ni izvediva u svakodnevnom životu, jer naše životno iskustvo govori da se tako ne živi i da se tako ne pristupa životu.

U drugoj fazi, dok istražujem i promatram osjećaje koje još ne razumijem na razini logike i „mentala“, počinjem sumnjati u sebe i sve čime se bavim. Odustajem od dijeljenja svojih iskustava, preispitujem pomažu li mi i dalje iste metode, tehnike i navike koje su mi dosad koristile te razmišljam o tome što trebam promijeniti. U toj fazi često sam vrlo nezadovoljna svime unutar sebe i svog života i mnogo toga postane besmisleno. A zašto je tome tako? Zato što se cijeli život borim s time što se događa u meni kao s nečim što ne bi trebalo biti tako.

Neko vrijeme sam zapostavila praktičan proces suradnje s emocijama na ovaj „svoj“ način koji ni sama ne razumijem. Paralelno sam se zaista intenzivno počela pitati: „Što zapravo znači suradnja s emocijama?” Osjećam da je to „TO“, ali ne znam TO objasniti ni sebi, a kamoli nekom drugom. I čini se da je to neka treća faza, u kojoj prihvaćam da u tome ipak ima nešto i da je vrijeme za promjenu načina istraživanja i dešifriranja te teme.

I u cijelom tom periodu sumnje, preispitivanja i ponovnog istraživanja teme na drugačiji način, dolazila sam do različitih informacija o tome kako različite kulture, tradicije, tehnike, znanstveni pravci… pristupaju emocijama. Paralelno pratim svoje reakcije na te informacije, koje u tom trenutku uglavnom mogu oblikovati samo u komentar: „Ovdje nešto smrdi.“ ili „Ovdje je nešto važno.“

Jučerašnji „AHA moment“ doveo je do spoznaje kako mnogočemu pristupam s razine „Ovo ne bi trebalo biti tako. Ovaj dio mene treba popraviti. Ne bih se trebala tako osjećati. Trebala bih napraviti ovo za što svi kažu da moram, iako sama ne osjećam da je to ispravno za mene. Bolest je kazna/ne bih smjela biti bolesna.“ Drugim riječima, tzv. „rad na sebi“ često se svodi na etiketiranje dijelova sebe kao „loših/grešnih/nešto što treba ispraviti/srezati u korijenu/otpustiti/promijeniti“, dijelova sebe koji su ok pa to ne treba dirati i dijelova koje „nemamo“ i trebamo ih nekako uliti u sebe, instalirati, naučiti, integrirati.
No, time sebe stavljamo u poziciju borbe i neprihvaćanja onoga što Jesmo. Nakon svega što sam čula o emocijama, povjerovala o njima i nakon svih iskustava koje sam imala s njima, čini se kao da je opći stav prema emocionalnom tijelu kao nečem što treba kontrolirati, što je opasno i što nas navodi na postupke s kojima se često ne ponosimo.

Ono što sam zaključila ovih dana je to da je taj opći stav prema emocionalnom tijelu točan, ali ne zato što je to jedina i prava istina, već zato što je trenutni odnos prema emocijama jedini koji nam je poznat i ne znamo drugačije. No, što ako postoji drugačije i ako je mnogo jednostavnije nego što mislimo?

Polazim od pretpostavke kako je sve što postoji stvorio Bog/Nešto puno veće od nas i neshvatljivo ljudskim umom. I sve što postoji ima svoju funkciju i svrhu u cjelokupnoj slici Svega Što Postoji. Ako ćemo u to uklopiti i stav religije da je Bog ljude napravio na svoju sliku i priliku, zar ne bismo trebali uzeti u obzir da nas je upravo On stvorio kao ljudska bića, koja „imaju“ i fizičko tijelo i emocije i um i dušu? Drugim riječima, valjda nas ne bi stvorio s emocijama, ako su emocije nešto što nam škodi i što moramo kontrolirati? Bit ću slobodna ukratko napisati odgovore koje sam promatrala kroz iskustvo, iako uzimam u obzir da vaši odgovori na ova ista pitanja neće biti isti mojima.

Kad bilo kojoj emociji pristupam na dobro uhodan način – kroz kontrolu, tada u energetskom smislu osjećam kako se događa upravo suprotno onome što je moja namjera. Drugim riječima, ne događa se da kontroliram emociju, već se događa da emocija kontrolira moje misli i reakcije.
Zašto?
Zato što su emocije pokretačka energija, koja nosi poruku i ima svoju funkciju. Ako pokušamo zaustaviti tu pokretačku energiju, jedino što možemo je stvoriti „energetski zid“ koji toj emociji ne dozvoljava da slobodno i prirodno teče, ali tu energiju ne zaustavljamo, već je preusmjeravamo unutar sebe i tako počinje nagrizanje iznutra, što je zdravi temelj za mnoge bolesti. To je kao da pokušamo kontrolirati protok krvi namjernim začepljenjem nekih žila. Količina krvi u tijelu ostaje ista, kao i potreba tijela za njom, ali se smanjuje prohodnost žila. Posljedica je da se u nekim dijelovima žila stvori preveliki pritisak, a neki dijelovi tijela ostanu bez krvi, odnosno njene korisnosti i funkcije. Kako to izgleda, zamislite sami.
U ovom tekstu neću govoriti o situacijama kada ne pokušavamo kontrolirati emociju, već je iskaljujemo na druge. To je druga krajnost i druga tema.

Suradnja s emocijama je drugačija priča. U prvom redu to znači prihvatiti ideju korisnosti i funkciju svake emocije, iako ih u ovom trenutku ne znamo verbalno opisati. Drugo, važno je prihvatiti da emocija koju doživljavamo ne govori ništa o drugoj osobi. Ona je poruka naše duše nama samima, a kroz interakciju s drugima dobiva priliku izaći na površinu naše svijesti. Treći korak bio bi sjesti s tom emocijom, osjetiti je i promatrati, otvoriti sva osjetila i šesto čulo kako bismo shvatili što nam govori. Četvrto je prepuštanje, odnosno dozvoljavanje toj energiji da teče slobodno te prisutnost za transformacijske procese koji se pritom događaju i koji uglavnom nisu na razini spoznaje, već na suptilnoj razini. Spoznaja često dolazi s vremenskim odmakom kroz svakodnevno životno iskustvo.

Potencijal promjene našeg trenutnog odnosa prema emocijama u suradnički odnos je nešto što svi nosimo unutar sebe. Hoćemo li ga otključati i na koji način je pitanje o kojem odlučuje svatko za sebe. Odlučiti se na podršku i vođenje na tom putu ne znači da ne možemo sami. Pomoć i podrška dolaze u vidu informacija, pravih pitanja, vježbi, odnosa povjerenja, a ne u vidu da netko na tom putu nešto radi umjesto nas.