Ovaj tekst započet ću podsjećanjem na nešto o čemu sam već pisala.

Emocije koje osjetimo u vlastitom biću su poruke naše duše o nama i za nas.
Sve emocije imaju svoju funkciju bez obzira na naša vjerovanja o njima i na našu tendenciju da im lijepimo etikete „pozitivne“/“negativne“ ili „ugodne“/“neugodne“. To je energija s kojom možemo surađivati ili se s njom boriti, pokušavati je kontrolirati, potiskivati… na koji god način. U smišljanju tih načina jako smo kreativni, no u tim načinima ima nešto destruktivno i samodestruktivno.

Neki dan kanalizirala sam poruku za siječanj. Citiram je:
„U kolektivnoj svijesti postoji toksičan način tješenja samih sebe: „Dobar sam čovjek. Dajem sve od sebe da nikome ne naškodim. Molim se i idem u crkvu ILI meditiram i radim na sebi.“
Ponavljanje takvih priča, koje djeluju kao činjenica i istina, zapravo je jedan od načina izbjegavanja suočavanja sa vlastitom odgovornosti za stvaranje kaosa koji svaki dan iskušavate na svojoj koži – društveni kaosi, drame i tragedije, financijski kaos, kaos u odnosima, kaos na poslu, kaos u iskušavanju emocija, misaoni kaos… Iluzija kaosa gotovo na svakom koraku…
U pozadini ponavljanja takvih priča je strah, nemoć i gađenje zbog destruktivne sile koju osjetiš unutar sebe i koju silom želiš držati pod kontrolom. Odgovor ne leži u sili, već u opraštanju i otpuštanju.“

Malo je reći kako me ova poruka štrecnula baš tamo u što izbjegavam pogledati. Naravno, govorim o nesvjesnim i podsvjesnim silama, koje nemaju baš previše sličnosti s onim što na svjesnoj razini mislim i mislim da osjećam u vezi sebe, drugih i svijeta oko sebe. Ono što ponavljamo na svjesnoj razini, u što smo na toj razini sigurni da je istina za nas, često je samo način bijega/borbe/potiskivanja onoga što na nesvjesnoj i/ili podsvjesnoj razini ne želimo priznati sami sebi.

Mnogi ljudi uče kako manifestirati. I ne kažem kako u tome ima nešto loše samo po sebi. Nekad sam pokušavala manifestirati na taj današnji „spiritualni“ način, ali ne mogu se baš pohvaliti kako sam u tome bila uspješna. Dobila sam dojam da što se više trudim manifestirati nešto za što MISLIM da bi mi donijelo nešto što MISLIM da mi treba, na površinu sve više izvlači sva ona podsvjesna „govanca“ u koja ne želim pogledati. Zato sam odustala od takvog načina manifestiranja i krenula u istraživanje pozadine svoje motivacije, koja me dovela do pokušaja manifestiranja željenog.

Već neko vrijeme moja pažnja ide u smjeru promatranja unutarnje sile destrukcije i samodestrukcije, a koja je povezana i s kolektivnom svijesti. Drugim riječima, ovo što pišem je nešto što mnogi ljudi današnjice čuvaju unutar sebe zaštićeno od vlastitih pogleda uz pomoć raznih obrambenih mentalnih, emocionalnih, fizičkih i spiritualnih mehanizama.

Ti mehanizmi i obrasci djeluju kao podsvjesna sila, ne kao svjesna. Kad ih osvijestimo i priznamo, tada nešto s njima možemo i napraviti. Do tad nam oni kroje život po mjeri za koju osjećamo da nam ne odgovara i za koju smatramo da „ne bi tako trebalo biti“.

Danas sam u meditativnom stanju sama sebi postavljala mnoga pitanja i neki odgovori nisu mi bili po volji. No, ovaj put uzela sam ih u obzir kao moguću istinu koju ne želim vidjeti.

Jedna od pretpostavki od koje sam krenula glasi otprilike ovako:

„U ljudskoj je prirodi stvarati, odnosno manifestirati. U manifestiranju nikada ne sudjelujemo sami, već se manifestacija događa u odnosu i međudjelovanju sa svime što postoji. Kako se povezujemo i s kime/čime dolazimo u doticaj određuje naša vibracija, ono kako „zvuči i izgleda“ naše energetsko polje.
Drugim riječima, nitko od nas ne mora učiti kako se manifestira. Mi već to radimo i jako smo u tome vješti.
Ako je to točno, što je to unutar mene, zbog čega sudjelujem u stvaranju kaosa, patnje, drame, problema u odnosima…?
Čemu mi služi izbjegavanje preuzimanja odgovornosti za to što stvaram u vlastitom životu i što stvaram u kolektivnom polju s drugim ljudima?“

Shvatila sam kako je destruktivna sila dio naše prirode. Podsvjesno to ne mogu prihvatiti i pokušavam je kontrolirati, boriti se protiv nje i silom je pokušavam držati izvan sebe. Naravno, u tome uspijevam samo na razini iluzije. U stvarnosti time radim više štete. Što veću silu koristim za kontrolu, to mi se veća sila (smo)destrukcije vraća. I to je ono što gledamo da se događa u svijetu koji nas okružuje. Što se više borimo s nekim dijelovima svoje prirode, to je izvan/unutar nas veći kaos i veća destrukcija.

U pozadini svega toga je nemogućnost opraštanja samoj sebi za sve što sam stvorila u bilo kojem smjeru prostora i vremena, na bilo kojoj dimenziji i razini, a da je rezultiralo patnjom, mučenjem, uništavanjem i slično. Nemogućnost opraštanja na podsvjesnoj razini služi mi kako bih sama sebe spriječila u bilo kakvom fizičkom nasilju, no svejedno izbija van najviše kroz nasilje prema samoj sebi na suptilne načine (kroz projekcije, osuđivanje, kritiziranje, samooptuživanje, samosabotažu, potiskivanje kreativnih impulsa itd.).

Čini mi se kako je tema s kojom smo završili prošlu godinu i ušli u novu godinu upravo destruktivna sila unutar svakog od nas i opraštanje samima sebi za sve što nesvjesno stvaramo iz takvog stanja bivanja, iz takve vibracije. Vibracija se ne mijenja okretanjem glave od onoga što nas „žulja“ u našem životu, siljenjem na samo „pozitivno razmišljanje“ niti čekanjem da se pojavi netko i promijeniti to što nas „žulja“.

Oprostiti ne možemo ako ne znamo kako se ta destruktivna sila osjeća unutar nas, što s njom radimo, kako joj pristupamo, što s pokušajem njene kontrole pokušavamo dobiti ili spriječiti… Oprostiti ne možemo ako ne pustimo sve obrambene mehanizme koje smo stvorili i za koje se držimo (i to stvaranje i držanje ide dublje od naših osobnih života vezanih za ime i prezime koje nosimo).

Opraštanje kao da kreće s „priznavanjem grijeha pred Bogom“, ako možemo to tako reći rječnikom naše kulture i dominantne religije. To je intiman i unutarnji proces koji nitko umjesto nas ne može proći. Sami biramo hoće li taj proces biti samo još jedna vrsta patnje ili će biti ispunjen suosjećanjem i nježnosti, dubokim razumijevanjem i prihvaćanjem ljudske prirode (što tek učimo što zaista znači). Za ovaj drugi izbor zaista je potrebno učenje, disciplina, propitkivanje svega što vjerujemo da je istina te podrška i pomoć onih koji su već prošli našu trenutnu fazu tog procesa.

U Novoj godini svima želim duboko razumijevanje i prihvaćanje ljudske prirode te slobodno življenje vlastite jedinstvene Pjesme Srca!