Osjećate li ovih dana/tjedana kao da je mnogo toga nekako ubrzano, napeto, pod stresom, u neizvjesnosti? Ili možda osjećate s vremena na vrijeme pojačanu brigu, stres, nervozu ili osjećaj da vas je netko prevario, oštetio, izigrao, pokrao? Ako ne, jako mi je drago zbog vas. Primjećujem i osjetim da se u energetskom smislu događa nešto veliko, da mnogi osjete neku unutarnju neugodu i proživljavaju je na razne načine u svojim osobnim životima, a osjetim i proživljavam i ja.
Prolazim kroz više životnih lekcija odjednom i taman kad pomislim kako sam shvatila nešto veliko za sebe, eto nove (još veće) lekcije za moj život. Danas neću ulaziti u objašnjenje što se dogodilo u vanjskom svijetu što je izvuklo na površinu potrebne lekcije, već ću pokušati objasniti proces koji prolazimo kad učimo lekcije i posljedice izbora koje činimo kada se suočavamo s nekom od životnih lekcija. Dat ću sve od sebe da ove riječi budu što jasnije, no ne garantiram da ću uspjeti jer se ne radi o racionalnoj priči, već priči na jeziku simbola.
Recimo da priča počinje ovako: „Jednom davno, moja duša prvi put došla je u fizičku realnost“. Ako ne rezonirate s prošlim inkarnacijama i/ili paralelnim dimenzijama, priča može započeti i ovako: „Devet mjeseci prije mog rođenja, spojile su se mamina i tatina spolna stanica i krenulo je čudo razvoja mog sadašnjeg tijela i l ljudskog bića“
Kakav god bio početak priče, nastavak može ići ovako:
Ne sjećam se toga dana, ali sigurna sam na nekom svom nivou kako je svaka moja stanica osjetila povezanost sa životnom energijom, sa čarolijom života, sa svojim Kreatorom, Energijom Svega Što Jest (Bogom ili kako god to nazvali). U svakoj mojoj stanici bilo je Svjetlo. Tijekom mog odrastanja bilo je mnogo situacija u kojima sam se preplašila, u kojima mi je bilo neugodno, u kojima sam osjetila sram, ljutnju, krivnju… Doživjela sam i neke traume.
Sve te neugodne emocije za koje sam se vezala, koje sam pokušala pretvoriti u obrambeni zid kako više nikad ne bih doživjela ništa slično, stvorile su iluziju tame i iluziju odvajanja. Svaki puta kada nisam na prirodan način probavila emociju, kada sam stvorila bilo kakvu vezanost za bilo što, kada sam osuđivala sebe i veličala druge, veličala sebe i osuđivala druge, krivila druge i/ili sebe… stvorila sam blato koje sam bacala na Svjetlo unutar sebe.
Tih slojeva se nakupilo toliko mnogo da se većinu trenutaka svog života osjećam odvojeno od sebe, od prirode, drugih ljudi, Zemlje, Života i Boga. Kada se nađem u nekoj fizičkoj situaciji koja u meni izaziva bilo koju neugodnu emociju, počinjem se boriti protiv toga. Sve što radim, radim s ciljem da ta situacija prestane, da nestane, da se promijeni prema mojim očekivanjima i željama. Svo to blato na kojem stojim, zbog mog mahnitog vrpoljenja, počinje me gutati i tonem sve dublje, kao da me guta živo blato. Sve što radim, radim samo da bih glavu zadržala na površini, da bih preživjela.
Borila sam se i ovih dana sa svojim strahovima, iluzijama, deluzijama, uvjerenjima o sebi (i drugima i svijetu), a daleko je od Istine… A onda sam odlučila prestati se boriti i dozvoliti da me blato, koje sam sama bacala na svoje Svjetlo, konačno i proguta. Tonula sam neko vrijeme okružena mrakom, hladnoćom, jadom, strahom, nemoći, mržnjom, patnjom, zamjeranjem, krivnjom, sumnjom, a onda sam stala. Umjesto da nestanem, vratila sam se svom Svjetlu. Okupana Svjetlom osjetila sam mir i prihvaćanje bez obzira što me čeka u fizičkoj realnosti. Dobila sam poruku: „Ne trebaš ti niti potvrdu, niti dokaze, niti financijsku sigurnost, ne trebaš ništa što misliš da trebaš i što tražiš, pokušavaš svjesno ili manje svjesno ostvariti/promijeniti u svom životu. Tvoja jedina potreba je upoznati svoje Svjetlo i prepoznati kako Svjetlo djeluje kroz tebe i sve što doživljavaš. I vidjeti to isto Svjetlo u drugima.“
Borba s bilo čim što nam se ne sviđa je iluzija koju stvaramo kako bismo osjećali da radimo nešto korisno, kako bismo za sebe mislili da smo važni, osviješteni ili ne znam kakvi. Bez obzira vodimo li bitke u vanjskom svijetu (i u svojoj unutrašnjosti) ili samo u svojoj unutrašnjosti, one uvijek vode do još nekoliko slojeva blata na Svjetlu koje postoji u svima nama.
Ne trebamo ići naprijed, trebamo se vratiti natrag, dozvoliti da nas blato proguta i vratiti se na svoj početak, u točku kvantnog prostora i vremena u kojem i dalje osjećamo to Svjetlo u svakoj svojoj stanici i svakoj svojoj kvantnoj čestici. Iz perspektive mira, koji sam tamo osjetila, vanjska realnost poprima potpuno drugo značenje – to više nije nešto što prijeti nama ili nečemu što nam je vrijedno, to je nešto što nas čini jačim, što nam omogućuje evoluciju i povratak Kući. (Tekst objavljen 12. 09. 2022. godine)
S ljubavlju,
Rebeka
