Neka od pitanja su: „Kako mogu vjerovati u istinitost i ispravnost doživljavanja same sebe? Kako mogu vjerovati u istinitost i ispravnost tumačenja vlastite prošlosti (pa i ljudi koji su u njoj sudjelovali i oblikovali je)? Kako mogu biti sigurna da ono što trenutno percipiram s 5 osjetila je jedino potrebno, ispravno i bitno kako bih izabrala način svoje reakcije i odgovor na to što doživljavam?“

Jer… Sve unutar nas je na neki način programirano – način razmišljanja, način doživljavanja emocija, način prosuđivanja, nesvjesni konstantni mod borba/bijeg, osjetila… I programirani smo da ostajemo u tim okvirima programiranja, a samo rijetki se odluče na svjesno opažanje i redoviti update unutarnjeg programskog sustava.

Ono što doživljavam već više od dvije godine je doslovno svakodnevni update nekog malenog dijela vlastite podsvijesti i nesvjesnog. No bez obzira na to, primjećujem da i dalje ne živim zaista autentično, iako je to moje glavno usmjerenje.

Danas sam krenula čitati jednu knjigu o mozgu, a nedavno završila čitanje knjige „Biologija vjerovanja“ (Bruce H. Lipton), koju svakako preporučam pročitati, ako još nisi. Povezujući sve to s promjenama koje doživljavam u svojoj unutrašnjosti, a s time u vezi i u svojoj vanjskoj realnosti (iako se čini da taj dio ide dosta sporije i suptilnije od ovog unutarnjeg dijela) shvatila sam zašto se čini tako teško zaista živjeti autentično i zašto se mnogi ljudi tako teško odlučuju za neke iskorake iz svojih poznatih i „sigurnih“ zona bila koje vrste.

U toj knjizi o mozgu piše kako djeca i odrasli imaju isti broj stanica u mozgu, ali da se mozak djeteta i odraslog čovjeka razlikuje po broju neuronskih veza. Također piše kako ljudi na svijet dolaze sa djelomično programiranim mozgom (neuronski putevi koji omogućuju disanje, kucanje srca, neke reflekse i slično te time daju osnovu osnova za preživljavanje u bilo kojoj okolini u kojoj se rode).

No, velika većina stanica u mozgu nije povezana tijekom rođenja, već se povezuje u prve dvije godine, a to jako ovisi o okolini u kojoj smo rođeni (koji se jezik govori i usvaja, načini prehrane, iskustva, podražaji iz okoline, jesu li zadovoljene sve fiziološke i psihičke potrebe itd.). Drugim riječima, energetska i fizička okolina u koju smo uronjeni određuju koji će se sve neuronski putevi u našem mozgu stvoriti.

No, priči tu nije kraj. Nakon druge godine navodno kreće proces u kojem se eliminiraju mnogi stvoreni neuronski putevi. Oni koji se često koriste ostaju, a oni koji se baš i ne koriste propadaju. Naravno, ni tu priči nije kraj. Mozak je plastičan i moguće je mijenjati neuronske puteve tijekom cijelog života, naročito kada zaronimo u rad na podsvjesnom i nesvjesnom sadržaju.

I sada dolazimo do razloga zašto se nekad čini da je nemoguće, teško i opasno živjeti autentičnim životom, iako dio nas osjeti veliku želju da jednostavno budemo ono što jesmo, da komuniciramo jasno, iskreno i bez straha da će nam se nešto loše dogoditi, bez straha da ćemo biti odbačeni, sami, ismijani i slično.

Svako programiranje koje je ikad nastalo dogodilo se s ciljem preživljavanja u okolini u kojoj smo se rodili i u kojoj smo odrastali (najviše se odnosi na obitelj ili ustanove, ako nismo odrastali s obitelji, na škole, kulturu i nesvjesno kolektivno).

Ako si sada odrastao čovjek, velika je vjerojatnost da se odrastanje događalo u okolini neautentičnih ljudi, ljudi koji na programirani i “zastarjeli” način razmišljaju, percipiraju stvarnost, doživljavaju i rade s emocijama… Mozak se oblikovao na način koji omogućuje preživljavanje u takvoj okolini, a to često znači potisnuti autentičnost i prilagoditi se pravilima, očekivanjima i zahtjevima okoline.

Programirani smo da vlastitu moć odlučivanja moramo predati u tuđe ruke, da vlastiti način življenja moramo predati autoritetima koji nam govore što smijemo što ne smijemo. I nema u srži stvari ništa negativno ni loše, već jednostavno stvari stoje tako i sad se nudi mogućnost da s time nešto napravimo. Zapravo, sve oko nas trenutno nas gura u tom smjeru, samo je pitanje surađujemo li s tim „pogurancima“ ili se s njima borimo/bježimo. Većina bira stari program borbe/bijega, a već neko vrijeme je dostupno nekoliko update-ova o suradnji.

Ako je mozak oblikovan u okolini koja je neautentična, onda je jasno da će ideja o življenju autentičnim životom izazvati strah, anksioznost, otpor, pa čak i neku vrstu užasa. Življenje autentičnim životom čini se nelogično i kao nešto što nas životno ugrožava s obzirom na okolinu u kojoj se nalazimo.

S obzirom na informacije koje imamo o prošlosti i što se svašta tragično događalo s ljudima koji su bili autentični i živjeli s integritetom, imamo još jedan nesvjesni i podsvjesni razlog zašto ne ostvariti ideju plesanja na Pjesmu vlastite duše, umjesto na pjesmu koju stvara kolektivno nesvjesno (a svi na neki način hranimo održavanje tih priča u kolektivnom nesvjesnom, osim ako svjesno ne prestanemo energetski hraniti te priče izlascima iz vlastitih poznatih i „sigurnih“ zona bilo koje vrste).

U tom kontekstu suradnja sa strahom, ljutnjom, tugom, gađenjem i radosti može biti od ključnog značaja. Strahu možemo dozvoliti da nam otvori svijest za mogućnosti koje se nalaze izvan naših trenutnih programskih okvira. Radost nam može pokazati koja od tih mogućnosti je najinteresantnija našoj duši. Ljutnja nam daje dovoljno energije da napravimo proboj iz trenutnih programskih okvira. Tuga omogućuje da se oprostimo od identiteta gusjenice i otvorimo se za istraživanje identiteta leptira. Gađenje može dati informaciju o tome kamo usmjeravamo svoju pažnju, a duši to baš i nije drago.

Nakon što energiji emocija dozvolimo da napravi promjene u našim neuronskim putevima, spremniji smo iskoračiti u nepoznato. No to iskoračivanje ne znači da će se dogoditi neka ogromna promjena preko noći. Ne znači niti da neće, ali češće promjene idu korak po korak, u prvoj fazi toliko suptilno da se jedva i primjećuju, a s vremenskim odmakom onda shvatimo koliko smo toga zapravo promijenili unutar sebe i koliko se promijenila naša okolina u kojoj se krećemo.

U redu je bojati se. U redu je osjetiti otpore i užas i anksioznost. U redu je osjetiti sve što osjećaš. No, samo je pitanje koristiš li se starim programom borba/bijeg u trenutku osjećanja bilo čega ili odlučuješ napraviti update i učiti kako surađivati s onim što osjećaš unutar sebe. Ako biraš učiti kako surađivati s time i ako na tom putu želiš pomoć i podršku, javi mi se na mail putpjesmesrca@gmail.com ili na facebook stranicu Put Pjesme Srca.

Što god da prolaziš zapravo je poziv da upoznaš sebe kao jedinstvenog, prekrasnog, veličanstvenog i neponovljivog leptira.

S ljubavlju,
Rebeka