U srijedu sam radila individualno s jednom meni dragom ženom i naš susret zaista me jako razveselio i inspirirao.
Zašto je tome tako?
Krenule smo na putovanje njezinom podsvijesti i pritom smo obje razgovarale iz theta stanja uma. Dio susreta uopće mi nije bilo jasno zašto ne postavljam pitanja kako ih inače postavljam – o njoj i o tome što osjeća, misli, primjećuje u tijelu, već o njenim članovima obitelji. I odjednom je proces skrenuo u nešto što ću nazvati kvantne konstelacije. Napravile smo konstelacije u theta stanju uma i bilo je WOW!
To uopće nije bilo planirano i mene samu jako je iznenadilo, kao i to koliko je klijentica s lakoćom dobivala informacije iz tako postavljenih konstelacija, iako sama nema iskustvo sudjelovanja u obiteljskim i sistemskim konstelacijama.
Poslije smo se još malo dopisivale i napisala je kako smo prešle sat vremena, kako me to sigurno iscrpljuje i da joj je malo muka što se moram njome baviti. Da se razumijemo, osobno mi je poznat takav način razmišljanja i vjerujem da nismo jedine koje imaju sklonost pomisliti da nećemo druge opterećivati svojim problemima.
Odgovorila sam joj kako uopće nisam iscrpljena, nego baš suprotno – nabrijana poput rakete i inspirirana. Napisala sam i da rad s ljudima bez theta stanja uma zna biti jako iscrpljujući, dok rad s ljudima iz theta stanja uma kao da ima suprotan učinak – punjenje.
Taj moj odgovor podsjetio me na jedan razgovor s učenikom srednje škole u kojoj sam radila. Učenik je jako puno izostajao, zapravo ga je trebalo već i izbaciti iz škole. Bio je u ogromnom otporu prema učenju i razmišljao je o ispisivanju iz škole, čekanju da navrši osamnaest godina kako bi se poslije upisao u večernju školu.
Razgovarala sam s njime više od sat vremena. Razgovor je mogao trajati kraće da sam mu rekla kako to nije pametan izbor i da sam mu sama dala argumente zašto. No izabrala sam duži put u kojem je sam imao priliku doći do istih odgovora, jer sam osjećala da me drugačije ne bi ni poslušao, nego me u svojoj glavi strpao u kućicu: „Evo još jedne dosadne koja mi pametuje o mom životu“.
Dala sam mu zadatak da napravi tablicu u kojoj se jedan stupac zvao „završavam srednju školu“, a drugi „ispisujem se iz srednje škole“ te da svaki stupac podijeli još na dva stupca.
U jedan će stupac upisivati sve „pluseve“ za taj izbor, a u drugi sve „minuse“. Prvo sam ga ostavila da samostalno razmišlja i popunjava tablicu te sam ga pritom promatrala. Kada je pomislio da je gotov i da se uvjerio da je izbor ispisivanja iz škole dobar izbor, počela sam postavljati pitanja i davati primjere posljedica koje će ti izbori imati, a koje sam nije mogao predvidjeti. Na kraju razgovora rekla sam mu da uzme papir doma te da razmisli preko vikenda što zaista želi napraviti. Predložila sam mu da razgovara s ljudima starijima od sebe koji su napustili srednju školu i završili večernju školu, ali i s onima koji su završili srednju školu, iako im je škola išla na živce. Zamolila sam ga da kad donese odluku da me o njoj obavijesti i ako njegova odluka bude išla u smjeru ispisivanja iz škole, da bih svakako voljela razgovarati još jednom s njim i s roditeljima.
Nakon toga osjećala sam da je ovakav način razgovora njemu doista koristio, no osjećala sam se i jako iscrpljeno.
Učenik me dva tjedna tražio po školi i nije me nalazio jer smo bili u suprotnim smjenama, a ja sam dolazila samo tri dana u tjednu. Kad me konačno našao, s ponosom i radošću u glasu rekao mi je da je odlučio završiti srednju školu i da mu nakon te odluke više uopće nije teško slušati na satu i da ne treba ni učiti jer većinu zapamti na satu. Takav razvoj događaja zaista me razveselio i iskustveno potvrdio koliko je važno ljude zaista čuti, ne nametati vlastito viđenje, nego ih pitanjima voditi prema širenju njihove trenutne perspektive. Kad se perspektiva proširi, lakše uočimo rješenja i mogućnosti koje su nam dotad promicale.
Kada sam se upoznala s Theta Healingom i naučila kako u svjesnom stanju ući u theta moždane valove, shvatila sam da razgovori vođeni iz theta stanja uma vrlo često nekako naprave da se nakon razgovora osjećam napunjeno, a ne iscrpljeno.
Smatram potrebnim ovdje spomenuti i razliku rada s ljudima koji su to sami izabrali i onih koji nisu.
Kao socijalni pedagog uglavnom sam radila s nedobrovoljnim korisnicima. Rad s takvim korisnicima definitivno je teži i više iscrpljuje sam po sebi, jer prvo što stoji na putu kvalitetne komunikacije je njihov otpor, a njihov je otpor u meni često izazivao osjećaj nesigurnosti i manje vrijednosti, sumnju mogu li uopće išta napraviti za njih.
Kroz privatnu praksu susrela sam nekoliko ljudi koji nisu sasvim svojevoljno odlučili raditi sa mnom, već su to napravili zbog nekog bliskog tko me preporučio. S njima rad u theta stanju uma također nije iscrpljujući, ali je manje protočan i oni teže prihvaćaju informacije i promjene koje se ponude kao moguća rješenja za njihov problem. Nakon takvog rada rijetko sam inspirirana i definitivno se ne osjećam kao raketa, no ne osjećam ni zamor, više se pitam jesam li mogla nešto drugačije i bolje.
No, kad dođu ljudi koji su spremni i koji to zaista žele, onda je rad s njima i za mene vrlo inspirativan, zabavan i nakon toga se osjećam napunjeno. I nije važno s kojom temom započnemo, koliko se taj problem ili izazov čini težak, grozan i mučan, jer ulazim u rad s vjerom i željom da dođemo do rješenja. Uvjerena sam da za veliku većinu problema i izazova s kojima se suočavamo postoji nekoliko rješenja, a ne samo jedno. Postoje problemi koje vrlo lako možemo riješiti, a postoje i oni koji su malo tvrdokorniji pa za njih treba ipak malo više vremena, volje i energije.
Isto tako, iskustveno sam se uvjerila kako iza svake boli leži neki još neotkriveni dragulj i potraga za tim skrivenim podsvjesnim blagom je nešto zbog čega osjećam uzbuđenje. Kada zajedno s osobom koja mi je pružila povjerenje dođemo do tog skrivenog blaga i raspakiramo ga, promjena na licu osobe koja sjedi nasuprot mene je nešto zbog čega se isplati proći i kroz vrlo mračne i naoko strašne podsvjesne labirinte. Neopisivo me raduju ti zadnji trenuci susreta kada osoba nasuprot meni otvara oči koje poprime sjaj koji na početku susreta nisu imale te na licu zablista blag osmijeh – jednostavno neprocjenjiv trenutak zbog kojeg mi je srce puno zahvalnosti što sam imala priliku sudjelovati u toj promjeni.
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements
