Moje druženje s heklicom (alatom za heklanje/kačkanje) traje od moje osme godine, a ubrzo nakon toga naučila sam i plesti, odnosno štrikati. Šivala sam, heklala i štrikala za barbike, a kasnije sam počela izrađivati torbice i nakit. S vremenom sam došla do šivanja odjevnih predmeta, pa čak i vjenčanice – sve to bez formalnog obrazovanja iz krojenja i šivanja.

I dalje izrađujem različite stvari i kombiniram tehnike izrade za osobne potrebe i poklone, a često recikliram staru odjeću i dajem joj novi izgled. Nekad sam sanjala da ću postati modna dizajnerica i da će svaki predmet koji izradim biti personaliziran – usklađen sa psihičkim profilom i potrebama osobe kojoj je namijenjen. Drugim riječima, boje i krojevi imali bi simbolično značenje – pomagali bi osobi da se osjeća lijepo i ugodno, povezujući je s njezinim unutarnjim vrijednostima i kvalitetama – onima koje želi istaknuti ili s kojima se želi više povezati.

Možda će jednog dana i to postati dio moje profesionalne priče, no zasad se igram ručnim radovima iz užitka i osobne potrebe, te prenosim znanje onima koji žele naučiti šivati, heklati ili štrikati. Znanje prenosim tako da istaknem ključne elemente, koji se zatim mogu na razne načine kombinirati. Svrha takvog pristupa je svladavanje osnova koje, uz vježbu i kreativno razmišljanje, mogu dati puno više od samog prenesenog znanja. Drugim riječima, cilj je da onaj koji uči od mene, uz malo vježbe i truda, lakše i brže dosegne razinu vještine na kojoj sam sada, pa čak i da je nadogradi.

Ovdje ću se zadržati na svom iskustvu štrikanja, no vrlo slično je i sa šivanjem. Štrikanje je ono s čime se najintenzivnije bavim zadnjih godinu i pol. Rijetko nešto sašijem, a još rjeđe naheklam. Kada poželim šivati, priprema stare odjeće često je prvi korak, zatim slijedi izrada kroja, njegovo prenošenje na materijal, rezanje i tek na kraju šivanje. Svi nabrojeni dijelovi procesa nekad traju duže nego što tada imam vremena, a uz to gdje god se okrenem prate me končići po podu i ostaci rezanja tekstila. Sa štrikanjem i heklanjem je drugačije. Imam potreban alat i pletivo, nema nereda, napravim onoliko očica i redova koliko stignem te odložim sa strane do neke druge prilike. To mi trenutno savršeno odgovara.

Možda da objasnim i razliku između heklanja (kačkanja) te štrikanja (pletenja). Obje tehnike rade se s pletivom različitih vrsta i mogu se koristiti za odjevne predmete, pletene igračke, nakit, torbe i slično. Količina potrebnog pletiva ovisi o mnogočemu – veličini predmeta koji se izrađuje, bodu (odnosno izgledu koji određuju različite kombinacije različitih elemenata – glatko, ispupčeno, rupičasto, pletenice…), debljini niti, debljini heklice/igala za štrikanje… Samo za primjer. Za neku vesticu dugih rukava, broj 38, potrebno je oko 500 g pletiva. Heklanje se radi s jednom kukicom, a za štrikanje su potrebne najmanje dvije igle za štrikanje. I u jednoj i drugoj tehnici izrađuju se očice koje se nižu u redove. I kod jedne i druge tehnike, kada imamo dio koji smo ispleli, ali još nismo napravili završni čvor ili završni red, kad maknemo heklicu ili igle iz očica i povučemo nit pletiva, događa se paranje koje je puno brže od samog štrikanja… Jao, koliko sam puta izgubila živce jer sam morala parati. Kad sam prvi put štrikala vestu, štrikala sam je svom mužu, tada dečku, i jedan sam rukav isplela šest puta, a parala pet puta. Nikako nisam uspjela napraviti mjere koje su mi trebale. Tada još nisam imala enciklopediju ručnih radova niti ikakvu knjigu o štrikanju, tako da je učenje bilo po principu pokušaj – pogreška.

Sam proces štrikanja ima nekoliko faza i neke baš ne volim. Kao npr. izračun koliko očica i redova mi treba da bih dobila veličinu koju želim. Kad izaberem bod (u posljednje vrijeme ga i sama kreiram), tada počinje dio procesa koji obožavam! U prvih nekoliko redova, osobito kada radim bod koji nikad nisam radila, potrebna mi je koncentracija i brojanje kako bih uzorak napravila pravilno. Kada se koncentriram na brojanje i stvaranje očica, paralelno ne mogu razmišljati o onome što me muči, što se dogodilo ili oko čega brinem da će se dogoditi. Što dulje štrikam, um se opušta i ulazi u neko meditativno stanje.

Promatranje kako raste uzorak, kako se ti uzorci ponavljaju, šire i razvijaju, daje osjećaj uzbuđenja, ponosa, radosti… Kao da se istovremeno razvija i nježniji odnos prema sebi. To se osobito vidi u trenucima kada nešto trebam parati i kad ih usporedim s istim takvim trenucima u prošlosti. Prije su takvi trenuci bili ispunjeni bijesom i frustracijom, željom da odustanem, a sada je sve nekako mirnije i nježnije, sa stavom: „U redu je. Pogriješila si, ispravit ćeš i idemo dalje.“

Osim toga, korištenje fine motorike, vježbanje mišića šaka i ručnih zglobova itekako koristi, osobito nakon duljeg rada na računalu. Primjećujem i promjene u načinu razmišljanja, povezivanja, zaključivanja… Jer se kroz proces štrikanja upravo to i razvija – korak po korak, točnije rečeno, očicu po očicu.

I na kraju, kada je neki predmet gotov, bez obzira na neke pogreške koje i danas vidim na nekim vestama, te veste nosim s ponosom. Podsjećaju me na ustrajnost, dosljednost, uspješno ostvarenje ciljeva, materijalizaciju nečega što je nekad bila samo ideja u mojoj glavi… Također imam priliku usporediti veste koje sam napravila prije nekoliko godina s onima koje radim sada te vidjeti napredak, ne samo u izradi nego i u pristupu samom procesu.. Neke stvari koje sam naučila kroz proces štrikanja, prenijele su se i na druga područja života.

Osim toga, svaka takva vesta je unikatna i kad ih nosim, znam da sigurno neću sresti nekoga tko ima istu takvu. Prije mi ta činjenica nije bila ugodna – mrzila sam kada bih se po bilo čemu isticala i razlikovala. Danas sve više uživam u toj činjenici i shvaćanju sličnosti s drugim ljudima te različitosti koje sve manje doživljavam kao prijetnju, a sve više kao blagoslov – kao specifičan začin koji u toj sličnosti ipak daje poseban „šmek“.

Uz sve dosad rečeno, ta vještina omogućuje i drugačiji pristup modi – manje konzumeristički i više održivi. Sve šalove i kape koje sam isplela još u studentskim danima i dalje nosim, a pritom mi nisu dosadili, kao ni torbica stara više od desetljeća… One stvari koje više ne želim nositi ponekad otparam i iz njih napravim nešto novo.