- Rebeka Štimac Vukmirović
- Arhiva portala Epoha
Mjesecima intenzivno i fokusirano radim s emocijama na način na koji dosad još nisam. Sve je počelo s čudnovatim alergijskim reakcijama koje nikako nisam mogla logično objasniti niti povezati s alergenima, bilo kontaktno ili kroz hranu.
Sjećam se te jedne nedjeljne večeri. Legla sam spavati i ubrzo nakon toga alergija na desnoj ruci podivljala je i počela luđački svrbjeti. Ustala sam oko 23:30 iz kreveta i rekla mužu da idemo probati s Emocionalnim kodom (Bradley Nelson), iako ga još nismo ni počeli čitati. Jednom sam gledala neko predavanje o tome, tako da sam relativno bila upoznata s procesom kao i s mišićnim testiranjem koje sam naučila i koristila u Theta Healingu.
Nakon što smo otkrili i otpustili nekoliko zarobljenih emocija – što je trajalo oko 45 minuta – svrbež je prestao i crvenilo se lagano povuklo. Nekako se nisam bavila s time je li to zaista upalilo, funkcionira li to ili je to neka vrsta samozavaravanja, već sam samo htjela leći i barem malo odspavati prije budilice za novi radni tjedan.
Ta alergija je nastavila sa čudnovatim ponašanjem te smo mi nastavili s Emocionalnim kodom, koji se tada činio kao jedina slamka spasa, koja možda otkloni i sam uzrok alergije. Odbijala sam koristiti tablete i kreme jer sam zaključila da je to samo bavljenje simptomima, a ne otkrivanje i rješavanje uzroka.
Tjednima smo zajedno radili na emocijama, no radne i ostale obveze prisilile su me da se počnem s time baviti i samostalno. Uskoro sam shvatila kako uopće ne otklanjam emociju nego vlastiti otpor od emocije, vlastitu priču i shvaćanje emocije, koja nema veze sa onim što neka emocija jest u svom Izvornom smislu, onako kako ju je Bog stvorio.
Nastavila sam raditi na svoj način Emocionalni kod sve do trenutka dok nisam imala „aha“ moment i shvatila što znači suradnja s emocijama i koji su njeni konkretni koraci. Sad se već tjednima, ako ne i mjesecima gotovo svakodnevno bavim emocijama kroz suradnju s njima.
Nedavno sam otkrila da je moguće imati i potisnute, zarobljene i skrivene „pozitivne“ emocije. Zanimljivo mi je bilo primijetiti kako mi je suradnja s „pozitivnim“ emocijama bila puno teža od suradnje s „negativnim emocijama“. Imala sam osjećaj kao da su „negativne emocije“ sigurna i komforna zona, a da je dozvoliti si osjećati „pozitivne emocije“ nešto što u ovom svijetu nije dobrodošlo i što me ugrožava. Neću sad davati neki konkretan primjer jer u ovom tekstu želim naglasiti nešto drugo.
„Negativne“ i „pozitivne“ emocije stavljam u navodnike zato što se s tim terminima uopće ne slažem već desetljećima, no ti pojmovi su vrlo prihvaćeni i uvriježeni u kolektivnoj svijesti i kod mnogih ljudi.
Jučer sam nakon dužeg vremenskog perioda napravila pauzu od suradnje s emocijama i danas tijekom vježbe disanja u kojoj je jedini cilj bila vježba disanja i razgibavanje kralježnice, pojavila se ideja u mojoj glavi koja kaže: „Emocije su u svojoj Izvornoj prirodi neutralne i sastavljene su od minus i plus pola.“
Tu ideju sam u malo proširenoj verziji poslala prijateljici iz srednje škole i prijateljici koja je postala vrlo bliska, a upoznale smo se prije nekoliko godina. S objema u zadnje vrijeme vodim razgovore vezane za razne načine povezivanja sa svojim autentičnim bojama duše (kroz rad s emocijama, astrologiju, human design, meditacije, razne psihoterapijske i alternativne načine rada s podsvjesnim uvjerenjima i traumama, karmu…). I jedna od njih rekla je kako emocija traje 90 sekundi i jedino što trebamo je osjetiti je i prihvatiti, no da imamo tendenciju pokušavati duže zadržati one koje definiramo kao „pozitivne“ i „željene“, a pokušavamo izbjegavati one koje definiramo kao „negativne“ i „neželjene“. Potpuno sam se s time složila i nadovezala se da mi se čini kako smo ovisni upravo o tim pričama i narativima o emocijama, a da zapravo uopće ne razumijemo niti ne znamo što su emocije, čemu služe i kako se s njima radi. Kao da smo potpuno odcjepljeni od jednog važnog dijela vlastitog bića – koristit ćemo za tu priliku termin „emocionalno tijelo“ te da bez povezanosti s emocionalnim tijelom nema niti povezanosti s fizičkim tijelom. Drugim riječima, bez povezanosti i bliskog odnosa s emocionalnim tijelom nema ni psihičke, ni fizičke ni socijalne ravnoteže u našim životima.
Vratit ću se sada na ideju kako su emocije neutralne u svojoj prirodi i kako se sve one sastoje od plus i minus pola (kao i sve ostalo što postoji na ovoj Zemlji). Nakon svega što sam iskusila u radu s emocijama, čini mi se da u našoj podsvijesti ili čak nesvjesnom postoje programi/filteri kroz koje opažamo svijet, pa tako i emocije. I recimo da je taj filter smeđe boje i da ima neke crne mrlje po sebi. Sve što pokušava komunicirati s nama, sve što nam se događa u vanjskom svijetu i unutrašnjosti mi tumačimo kroz taj filter. I recimo da taj filter uvijek propušta samo jedan pol emocije i recimo da je to pozitivan pol (možda je i negativan – čitaj ovo s razumijevanjem ideje, a ne na razini da su ovo što govorim činjenice).
Informacije koje dozvolimo primiti možemo probaviti i možemo s njima nešto napraviti. No, mnoge informacije uopće ne doživimo upravo zbog filtera. I recimo da do nas ne dopire negativan pol bilo koje emocije. Taj dio uopće ne registriramo svjesnim umom, ali itekako registriramo na nesvjesnoj i podsvjesnoj razini. I taj dio informacija ostaje potisnut/zarobljen/skriven. Pa tako nam se može činiti da iskušavanje pozitivnog pola „negativnih emocija“ djeluje neugodno pa ih na razne kreativne načine pokušavamo izbjeći. Nekad do te mjere da se uvjerimo kako je nama u životu sve divno i krasno, kako mi nismo sposobni osjetiti negativne emocije jer smo na „visokoj vibraciji“. S druge strane iskušavanje „pozitivnog pola“ „pozitivnih emocija“ može djelovati kao nešto ugodno i kao nešto što svim silama pokušavamo uloviti i zadržati. I u tom pogledu imamo različite kreativne načine uvjeravanja samih sebe u nešto.
No, kako god okrenemo sve to je odraz pokušaja kontroliranja Života, umišljenog doživljaja sebe i očekivanja da se Život mora prilagoditi našim shvaćanjima tog istog Života čije se tajne i zakoni ne mogu spoznati logičnim umom ni vjerovanjem u bilo što. Spoznaja je iskustvene i simboličke prirode, a kad se jednom dogodi takvo spoznavanje, tlo na kojem smo mislili da stojimo gadno se zatrese i nađemo se pred izborom – nastaviti pokušavati kontrolirati nešto što se ne da kontrolirati ili pustiti sve konce kontrole.
Koji god izbor donesemo, doživljavat ćemo uspone i padove te ugodna i neugodna iskustva. Birajući pokušavati kontrolirati život, odlučujemo hodati putem na kojem vjerojatno nećemo osjetiti istinski osjećaj prihvaćenosti, podržanosti, povjerenja, zahvalnosti, smislenosti… Birajući hodati ovim drugim putem, malo po malo počinjemo se ukorjenjivati i graditi temelje upravo u tim istinskim osjećajima. Na tom putu otkrivamo svoju svrhu i autentičnu Pjesmu Srca.
Što biraš ti?
S ljubavlju,
Rebeka
