Zapitala sam se: kako se ovo uopće oporavlja? Iznenadni gubitak u našoj familiji potaknuo me je na isto pitanje.

Kako se oporavljamo, i što možemo naučiti od prirode. Priroda se obnavlja instinktivno, a ljudi svjesno – i to čini proces težim.

Šuma koja izgori ne razmišlja o tome što je izgubila. Ona jednostavno ponovno raste. Nema grižnje savjesti, nema nostalgije, nema straha od ponavljanja. Sve se odvija korak po korak, bez unutarnjeg otpora.

Ljudi su drugačiji. Nose svijest – pamćenje, interpretaciju i emocije. Vraćamo se na ono što se dogodilo, pitamo se što je moglo biti drugačije, što to znači i hoće li se ponoviti. To nas može štititi jer učimo iz iskustva, ali nas i koči ako zapnemo u prošlosti.

Naša snaga i naša slabost dolaze iz istog mjesta – iz svijesti. Bez svijesti nema patnje, ali ni dubljeg smisla. Sa sviješću više boli, ali postoji i mogućnost rasta, razumijevanja i promjene.

Priroda se oporavlja jer ne bira. Ljudi se oporavljaju kroz izbor – i to je sporije i složenije.

Priroda kaže: dogodilo se. Nastavi dalje.

Čovjek razmišlja: dogodilo se. Zašto? Što to znači? Hoće li se ponoviti? Što sad?

Taj unutarnji dijalog produžuje oporavak.

Ali, isti taj prostor u kojem se oporavak usporava je i prostor u kojem ga možemo početi mijenjati.

Ne opirati se onome što se već dogodilo često je prvi pomak – trenutak u kojem prestajemo voditi raspravu s činjenicama. Ne moramo prihvatiti da je nešto u redu, ali više ne trošimo energiju na pokušaj da se prošlost promijeni.

Iz toga se onda pojavljuje nešto jednostavnije: mali koraci umjesto velikih odgovora. Priroda ne “rješava” oporavak odjednom – ona prolazi kroz faze. Kod ljudi se često dogodi zastoj kad odmah tražimo završetak, i prije nego što se proces uopće razvije.

U jednom trenutku postaje jasnije da nije nužno “razmišljati bolje”, nego primijetiti kada misli ponovno ulaze u isti krug. Taj mali razmak između misli i osobe koja ih promatra često je dovoljan da se nešto u nama počne opuštati.

Isto vrijedi i za faze. Nakon urušavanja dolazi naizgled praznina, ali u njoj je već začetak promjene – proces rasta. Pritisak da se što prije “vratimo na staro” često prekida upravo taj dio koji je najtiši, ali i najvažniji.

Okolina tu ima veću ulogu nego što se čini. Priroda se ne oporavlja izolirano, nego kroz cijeli sustav čiji je ona dio. I ljudi se često vraćaju sebi tek kroz kretanje, tišinu, kontakt s prostorom u kojem nije potrebno imati sve odgovore.

Ako se sve to nekako sažme u jedan okvir, možemo se ponašati više kao priroda, a razumjeti kao čovjek.

Ne boriti se protiv onoga što je već bilo.

Ne ubrzavati tamo gdje je proces spor.

Ne hraniti misli koje se vrte u krug.

Dopustiti faze koje nemaju odmah smisao.

Osloniti se na okruženje kad glasovi u nama postanu preglasni.

Ljudi često misle da je cilj oporavka vratiti se na staro stanje. Priroda to nikad ne radi. Nakon požara ne nastaje ista šuma, nego nova.

Gubitak nije nešto što se preboli, nego nešto s čime se nauči živjeti. Ne puštamo osobu – mijenjamo odnos s njom.

Kad uvjeti više ne podržavaju rast, priroda ne forsira. Priroda ide dalje bez pitanja. Čovjek ide dalje unatoč pitanjima.

Možda je u tome nešto što vrijedi zapamtiti. Da ne pokušavamo odmah posložiti ono što je razvaljeno.

Da ne očekujemo da će sve brzo opet izgledati poznato.

Da dopustimo da neko vrijeme stvari budu… slomljene, jer i u šumi, među srušenim stablima, život nije nestao. Samo je promijenio oblik.

Možda je tako i s nama. Ne oporavljamo se tako da se vratimo na staro.

Oporavljamo se tako da polako učimo živjeti u krajoliku koji više nije isti. Možda, jednog dana – a da i ne primijetimo kada – nešto u nama se ponovno zazeleni.