Ne zaslužuješ sve. Istina je još jednostavnija: ne možeš imati sve.
Danas nas sa svih strana uvjeravaju da zaslužujemo baš sve, da smo posebni. No, ako smo svi posebni, nismo li onda zapravo svi samo – obični? Možda odrastanje počinje onog trenutka kad prestaneš vjerovati da će svijet ispuniti svaku tvoju želju.
Svaki izbor koji napraviš isključuje neki drugi.
Vrijeme, pažnja i energija su ograničeni – ne možeš ih potrošiti na sve strane odjednom. Baš ta ograničenost daje težinu onome što odabereš. Ona čini život realnim i smislenim.
Svijet ne postoji samo za tebe. U njemu postoje tuđe želje, tuđe potrebe i tuđe slobode – i mnoge od njih međusobno su nespojive. Kad bi svaka tvoja želja bila zakon svemira, svijet bi bio stalni kaos.
Kad bi svaka želja bila pravo, tada bi svatko imao pravo na sve, ali nitko to ne bi mogao ostvariti.
Život ima granice. Tvoja kontrola ima granice. Ne možeš živjeti sve živote, imati sve uloge, slijediti sve želje. Imaš jedno vrijeme, jednu energiju i jedno mjesto u svijetu.
Što nas više uvjeravaju da zaslužujemo sve, to smo skloniji osjećati se kao da nam stalno nešto nedostaje. Upravo zato moraš znati što je tvoje, a što nije.
Možda je zato mudro ne pokušavati imati sve što želiš, nego naučiti što je u tvojoj moći, a što nije – i što je doista vrijedno izabrati. Ne možeš biti sve, ali možeš dobro živjeti ono što jesi!
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements
