Svijet danas proživljava oluje koje su češće nego prije i nije teško shvatiti zašto ovaj citat tako lako zavede: ljudi vole vjerovati da patnja ima svrhu i da se kroz lomljenje postaje čvršći. I ponekad je to baš tako.

Postoje društva, zajednice, pa i pojedinci koji iz nevolje izađu jasnijeg pogleda, zreliji, promišljeniji. Neki će to nazvati srećom, netko drugi će misliti da je vjetar bio milostiv, ali zapravo su ljudi imali korijenje koje je bilo spremno podnijeti ludilo vjetra. To je ta prva nijansa koju često zaboravimo: snaga ne dolazi zbog vjetra, nego iz temelja.

U globalnom kontekstu, to znači da neke zemlje u krizi postaju inovativnije, solidarnije, svjesnije svojih slabosti i svojih mogućnosti. U tom smislu, vjetar doista zna izvući najbolje od šume i natjerati je da ponovno promisli zašto uopće stoji.

Ali, svijet nije jednolična šuma. Neka stabla rastu u dobroj zemlji, uz potporu dubokih korijena i susjednih krošnji. Druga rastu na rubu litice. Za jedne isti vjetar predstavlja izazov; za druge, opasnost. I zato se ne može romantično tvrditi da nas sve ovo “ojačava”. Vjetar nikad ne puše pravedno.

Zato bi moja verzija citata bila ova:

Vjetar nam pokazuje tko smo u odnosu na ono što mislimo da jesmo.

Ako smo imali iluziju stabilnosti, otkrit će nam koliko je bila tanka. Ako smo vjerovali da su naši sustavi neraskidivi, otkrit će nam gdje točno škripi. Ako smo mislili da ćemo zauvijek rasti prema suncu, podsjetit će nas da rast ponekad ide i kroz tamu.

Vjetar nas ne čini nužno jačima, ali nas čini svjesnijima. A svijest, u današnjem svijetu, naša je snaga. Ili barem njen temelj.

Možda je to ono što je Malloch htio reći: možda da nije patnja put veličini, nego da je život ono što nastaje između dva snažna udaha i dva snažna udara vjetra.