Suočavanje s boli i strahom nije poziv na ostanak u zlostavljanju ili lošim odnosima. Naprotiv – to je put do slobode.

Ako odeš iz neke situacije iz mjesta ljubavi prema sebi, to nije gubitak, to je povratak svoje moći. Ali, ako odeš iz straha, a da nisi zaista pogledao u taj strah, šansa je da će te on opet pronaći.

Eh, sad – kako se pripremiti? Želiš li stvarno ići u japankama na Velebit? Jer, kad vidiš medvjeda, ne meditiraš. Ne sjedneš prekriženih nogu i ne šalješ mu svjetlost. Ne razmišljaš o karmičkim uzrocima, ni o tome što to medo možda zrcali iz tvoje podsvijesti. Ne razmišljaš što si vibracijski privukao ni koju lekciju iz toga možeš izvući. Ne pokušavaš mu oprostiti što te može rastrgati. I ne, ne vizualiziraš da je to mali slatki medo koji je išao u dućan i nije rekao dobar dan.

Taj medvjed ima mnogo lica. Ponekad je to osoba. Veza koja te izjeda. Ponekad je to razgovor koji izbjegavaš. Vijest ili šutnja koju više ne možeš podnijeti. Ili nešto što već dugo znaš, ali se praviš da ne vidiš. I ponekad, to stvarno jest pitanje preživljavanja – ne metaforično, nego doslovno. Jer, ako je stvaran, medo ne traži tvoju svijest – traži tvoje meso. Medo je lovac!

Ako si mu zanimljiv(a), ne čeka da pronađeš smisao i poravnaš čakre. Možda imaš par sekundi. Možda nemaš.

Je li pametno bježati? Možda, ali medo je brži.

Popeti se na drvo? Neki mogu više nego ti.

Sakriti se i ne disati? Možda ti srce to ne dopusti. Boriti se? Samo ako imaš motku u ruci – i ako znaš s tim nešto napraviti.

Ako si u vezi koja te uništava, ne pokušavaš iscijeliti sve istovremeno. Prvo nađeš sigurnost. Stan. Osobu kojoj vjeruješ. Plan. Korak koji možeš napraviti danas. Ne “kad budeš spreman” – nego danas.

Ako si u situaciji gdje osjećaš da ćeš puknuti – ne pokušavaš razumjeti djetinjstvo. Dišeš. Zoveš nekog. Pišeš. Izlaziš iz kuće. Radiš nešto što pomiče tijelo i energiju s mjesta.

Ako znaš da dolazi trenutak suočavanja – pripremaš se. Ne za savršenu izvedbu, nego za jasnu odluku: što ćeš reći, što ćeš napraviti ako druga strana prijeđe granicu.

To su tvoje motke.

To su tvoje grane.

To su tvoji izlazi.

I ako se, umjesto “Kako da ne osjećam strah?”, upitaš “Što sad mogu s ovim što imam?” – da, strah će i dalje biti tu. Ali, on nije neprijatelj. Ne pokušavaj ga se riješiti. Pokušaj ga razumjeti. On ti ne govori da si slab(a). Govori ti da je stvar ozbiljna. Ne moraš biti savršeno spreman. Možda nećeš sve riješiti. Možda ćeš jedva izvući živu glavu. Ali, najgora stvar koju možeš napraviti nije pogriješiti. Nego – lagati si da to nije medvjed.

Uživajte u životu!