Svakog dana smo svjedoci događaja koji nas diraju, ljute, zbunjuju ili oduševljavaju. Od vijesti i društvenih mreža do razgovora u kafiću, mi stalno stvaramo slike svijeta.
Putujući po auto cesti, slušala sam zanimljiv intervju o aktualnim događanjima u Hrvatskoj koji me potaknuo na razmišljanje o tome koliko su te slike “istinite”, a koliko su naš osobni narativ, filtriran kroz vlastite vrijednosti, strahove i iskustva.
Kada pratimo prosvjede, izgrede i tenzije koje su se digle, različiti sudionici, promatrači i komentatori stvaraju različite priče od istog događaja. Jedna osoba vidi pravednu borbu za svoja prava, druga nasilje i prijetnju. Ove interpretacije oblikuju stavove, političke pozicije i osjećaje, ali ne moraju nužno odražavati “činjenično stanje stvari”.
Peggy J. Miller, američka sociologinja, u svojim radovima o narativnim praksama pokazuje da identitet i percepcija nisu fiksne istine, nego priče koje pričamo o sebi i svijetu.
Miller ističe da ljudi grade svoj “ja-identitet” kroz svakodnevne, obične priče – ne kroz fiksnu, unutarnju “istinu”, nego kroz priče koje pričaju o sebi i svom životu. Te priče oblikuju kako vidimo sebe i svoju ulogu u društvu. Dijete koje u obitelji stalno pripovijeda kako je pomoglo prijatelju razvija sliku sebe kao brižne osobe; mladić koji prepričava sportski uspjeh stvara vlastitu sliku kompetentne i odlučne osobe.
Ona naglašava i kulturni kontekst: priče koje djeca ili odrasli pričaju oblikovane su normama, vrijednostima i očekivanjima društva u kojem žive. Isto iskustvo u Kini i SAD-u može biti interpretirano potpuno drukčije, jer društveni i vrijednosni okvir određuje koji detalji i uloge se ističu. U jednoj kulturi naglašava se kolektivna odgovornost, u drugoj individualni uspjeh.
Prije nekoliko dana gledala sam dokumentarac o ženama u Kini koje nazivaju “usidjelicama”. Politika jednog djeteta stvorila je veći broj muškaraca nego žena, pa je pritisak na žene da se što prije udaju i rode djecu izuzetno velik. Društvo ih etiketira, njihovi identiteti definirani su kroz tu etiketu, a same žene grade vlastite narative: priče o otporu, strahu, prilagodbi ili prihvaćanju. Taj proces oblikovanja identiteta nije izoliran, on je sociološki. Promatračima izvan tog konteksta može izgledati potpuno drukčije: kao nepravda, politički fenomen, kulturni pritisak. Ovo jako dobro ilustrira ideju Peggy Miller da percepcija nije apsolutna istina, nego složena interpretacija.
Svaka priča, iako djelomično istinita, uvijek je selektivna – biramo što ćemo naglasiti, što izostaviti i kako interpretirati. Peggy Miller ne govori da je to sve samo naš dojam, iluzija ili laž, nego da je to realni proces oblikovanja identiteta.
- Konstrukcija identiteta
“Ja” nije fiksno – identitet se oblikuje kroz interakcije, priče koje pričamo o sebi i priče koje drugi pričaju o nama. Autobiografski narativi nisu samo odraz stvarnog života, oni su način da sebe organiziramo i damo smisao iskustvima. Važno je razlikovati priču od činjenica – osoba može konstruirati “ja” na način koji služi socijalnim ili psihološkim potrebama.
- Narativ i percepcija stvarnosti
Sličan princip vrijedi i izvan osobnog identiteta: naša percepcija događaja i društvenih zbivanja je narativna, ne apsolutna.
U medijima, političkim debatama ili društvenim mrežama ono što vidimo je filtrirano kroz interpretacije drugih i kroz naše “unutarnje priče”.
- Socijalna interakcija i moć narativa
Miller je također govorila o tome kako moć proizlazi iz kontrole nad pričom: tko definira narativ, oblikuje percepciju stvarnosti drugih.
Ovo se može primijeniti na politiku, medije, kulturne debate – ljudi reagiraju više na to kako je priča ispričana nego na same činjenice. Ima li tu mjesta manipulaciji? Naravno. I zato je važan idući korak.
- Kritička misao i refleksija
Prepoznati slojeve narativa znači razlikovati interpretaciju od činjenica. Miller ističe da je važna samorefleksija: razumjeti kako naše vlastite priče oblikuju naš pogled na svijet. Ako prepoznamo da svaka percepcija prolazi kroz narativni sloj, postaje nam jasnije zašto u društvu postoji oni “koji pričaju priče” i zašto je važno istraživati činjenične temelje iza narativa, a ne samo prihvatiti prvu verziju. Primjerice, izvještaji medija ili komentari na društvenim mrežama često su filtrirani kroz osobne interpretacije i vrijednosti.
Time Peggy Miller ukazuje da narativi, percepcija i identiteti nisu statični. Oni se mogu mijenjati kroz refleksiju i nove interakcije. Ako ponovno prođemo kroz iskustvo ili razgovaramo s nekim tko ima drugačiju perspektivu, možemo rekonstruirati vlastitu priču. To daje prostor kritičkom razmišljanju i osvještavanju vlastitih predrasuda.
Priče su temelj našeg identiteta i naše percepcije svijeta. No, one nisu konačna istina. Prepoznati narativni karakter vlastitih i tuđih interpretacija znači prepoznati kako stvaramo stvarnost, ali i kako je možemo mijenjati. To je ključno za društvo u cjelini i za svakog od nas pojedinačno – naučiti preispitivati, prepravljati, propitkivati vlastite pretpostavke. Možda tada učinimo svijet malo manje polariziranim, malo empatičnijim.
Enjoy your life!
