Renata Ivaštinović – Što možemo naučiti prisjećajući se krizne situacije leta British Airwaysa 009 iz 1982. godine?

Renata Ivaštinović – Što možemo naučiti prisjećajući se krizne situacije leta British Airwaysa 009 iz 1982. godine?

Advertisements

Sva četiri motora su stala – a on je ostao pribran. Dana 24. lipnja 1982. godine, let British Airwaysa broj 9 doslovno je i metaforički uletio u mrak. Na visini od 11.000 metara iznad Indijskog oceana, na putu iz Londona prema Aucklandu, Boeing 747 je nesvjesno ušao u ogroman oblak vulkanske prašine iz indonezijskog vulkana Mount Galunggung.

Nekoliko trenutaka kasnije, otkazao je jedan motor. Zatim drugi. Pa treći. I onda su sva četiri motora stala. U pilotskoj kabini lako je mogla zavladati panika, ali kapetan Eric Moody duboko je udahnuo i posegnuo za interkomom izgovorivši mirnim glasom sljedeće riječi:

„Dame i gospodo, ovdje vaš kapetan. Imamo mali problem. Sva četiri motora su prestala raditi. Dajemo sve od sebe da ih ponovo pokrenemo. Nadam se da niste previše uznemireni.“

Ta će rečenica ući u povijest zrakoplovstva – ne samo zbog tipične britanske suzdržanosti, nego i zbog nevjerojatne pribranosti kojom je izgovorena.

Zrakoplov je počeo naglo gubiti visinu, praktički klizeći kroz nebo puno pepela, dok je posada očajnički pokušavala ponovno pokrenuti motore. Na visini od oko 4.000 metara – samo nekoliko minuta od mogućeg udara u ocean – jedan motor se ponovno uključio. Zatim drugi. I treći. I na kraju i četvrti. Nevjerojatno, ali istinito, svi su motori odjednom ponovno proradili.

Advertisements

Unatoč oštećenju vjetrobranskog stakla, više od 10 minuta bez potiska i gotovo nikakvoj vidljivosti, posada je uspjela sigurno sletjeti u Jakartu. Srećom, svih 248 putnika je preživjelo.

Kasnija istraga pokazala je da je vulkanska prašina – potpuno nevidljiva na radaru – ugušila motore i uzrokovala njihov prestanak rada. Bio je to prvi takav slučaj u povijesti komercijalnog zrakoplovstva koji je zauvijek promijenio sigurnosne protokole. Ali, ono što su putnici najviše pamtili – nije bila prašina. Bio je to glas kapetana Moodyja koji je u kriznoj situaciji uspio ljudima uliti nadu i osjećaj sigurnosti.

Pribranost kapetana Moodyja pod pritiskom postala je uzor u lekcijama vođenja, primjer u predavanjima u zrakoplovnim školama i programima za krizne situacije desetljećima kasnije. On nije prikrivao opasnost. Nije umanjivao činjenice. Ostao je smiren i ohrabrio druge kako bi i oni ostali smireni. Nije bio spašen samo let. Spašena je i vjera u mir usred kaosa.

Advertisements

Smirenost je danas dosta podcijenjena. Zovu je hladnoćom, ravnodušnošću, pa čak i slabim karakterom. A zapravo je upravo ona temelj dobrog liderstva, roditeljstva, odlučivanja – i preživljavanja.

Kad se sve ruši, kad „motori“ zakažu – u životu, u poslu, u svijetu – hoćeš li moći preuzeti mikrofon i reći: „Znamo gdje smo. Znamo što se događa. I dat ćemo sve od sebe.“

Lako je izabrati paniku, ali možemo li biti/postati netko na koga se može osloniti? Jer, to nije stvar puke osobnosti – to je stvar prakse, samodiscipline i razumijevanja odgovornosti. To je ono što ulijeva povjerenje. I to je ono što često spašava – ne samo let, nego i vjeru u ljudsku sposobnost da u kaosu pronađe vlastito središte.

Enjoy your life!

Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp
Advertisements