Iscjeljenje bilo koga ili čega vidim (i kao bivši lingvist) u korijenu same riječi. Rijeđe se poklopi da naš lokalni jezik (a ne latinski ili starogrčki) ima tu moć da razotkrije svetu ontologiju ispod samog imenovanja.

Učiniti cijelim; to znači iscijeliti. Iscjeljenje se doima kao neka korijenska ili velika promjena, dok u suštini samo je upotpunjavanje. Vraćanje cjelovitosti.

Ovo je bitno za svakoga od nas. Jer baš svatko od nas je na vlastitom putu upotpunjavanja ili činjenja cjelovitim.

Da je to njihov put natrag k sebi. Ili Bogu.
Ili Bogu u nama.
Ili nama kao Bogu.
Na koju god ontologiju se pretplaćujete.

Katkada taj put izgleda upravo suprotno i u tome je čar dualnog iskustva: trebamo brdo govana da bismo uvidjeli ljepotu cvijeta koji je izniknuo na njenom vrhu.
 Valja nam vidjeti što nije, da bi vidjeli što je. Da bi duša doista osjetila svjetlost svoga svjetla očito je morala odsanjati duboku tamu i na kontrastnoj podlozi “osjetiti razliku”.

Aspekt iscjeljenja koji sam želio primaknuti svjetlu je: otpuštanje ili puštanje.

Kada smo spremni otpustiti nešto što je u nama, a traži cjelovitost – tada se pojavi i tehnika, majstor, iscjelitelj ili čak bude spontano bez treće strane.

Naši problemi, boljke, boljetice najčešće bivaju stvari koje držimo i ne puštamo. Kada bi smo ovoga bili posve svjesni – rijetko kada bi i držali toliko dugo.    
Nekada držimo za druge, nekada radi drugih, nekada zbog drugih, ali u konačnici to je negdje našim putem postala i naša priča, naš narativ, naša “osobnost” ili kako volim reći “uloga”.

Možda puštanje/otpuštanje i nije aspekt iscijeljenja, možda je  baš ono i iscjeljenje. Možda je to najviše i jedino što trebamo napraviti!?

Znam često reći: nije do tehnike nego je do majstora(ili osobe ili učitelja). Tako sada imam potrebu reći: nije toliko do tehnike već do naše spremnosti da otpustimo.

Ljudi katkada drže desetljećima, pa i životima neke tegobe kao školjka zrno pijeska koje je sada već sočni sedef, a kada krenu osvještavati i iscjeljivati neki aspekt onda vide da ne ide brzo. Pa probaju jednu, dvije, pet, deset tehnika, pristupa, modaliteta, učitelja, mentora, iscjelitelja… pa kao da ništa ne radi, ništa ne valja…

Nisu naravno tehnike nebitne, ali u konačnici: nisu toliko bitne koliko se čine.
Je li bobinsana, reiki, konstelacije, theta ili tetka, homeopatija ili suhi post, koučing ili ayahusasca; je li psihoterapija ili kanaliranje anđela:
kad budemo spremni pustiti i otpustiti ono što će doći sljedeće bit će “vaša tehnika” koja će vam pomoći.

Tada ćete možda reći: probao sam sve, ali jedino me duh Dražena Petrovića iscijelio…ili Braco ili Theta ili Alfa mužjak ili la dieta ili kambo ili psihoterapeut.
Ja vjerujem da vas je iscjelila vaša konačna predaja i otpuštanje onoga što vas je držalo u problemu/muci.
Kada smo to uspjeli – tada će nas idući healing, session ili pokušaj upravo dovesti. Oni su katalizatori:
Vi ste zapravo promjena!

Kada ne bismo imali potrebu vjerovati u bilo što izvanjsko(bilo biljka, učitelj, terapeut, mentor ili tehnika) tada bi se i cjelovitost dogodila isključivo između vas i vas samih. Kao što se katkada i dogodi.

U čemu je onda tajna tog otpuštanja/puštanje/prepuštanja?
Ne znam. Ne znam tajnu.