Postoji jedna vrsta ljubavi koja ne traži objašnjenje, koja ne postavlja uvjete, koja ne pamti uvrede i koja ne mijenja intenzitet ovisno o tome koliko ste toga postigli ili izgubili ili propustili ljubav kućnog ljubimca, onaj tihi, bezuvjetni, svakodnevni dar prisutnosti koji mnogi od nas tek s vremenom nauče cijeniti u punoj mjeri, a koji je u stvarnosti jedan od najčišćih oblika veze koji čovjek može iskusiti na ovom svijetu.

Nisu to samo životinje koje žive pod istim krovom to su duše koje su nas, prema vjerovanjima koja sežu daleko dublje od moderne duhovnosti, same izabrale, koje su došle u naš život u trenutku kada smo ih trebali, koje nose sa sobom energiju i mudrost i sposobnost ozdravljenja koje suvremena znanost tek počinje ozbiljno dokumentirati a drevne kulture nikad nisu ni dovodile u pitanje. Istraživanja koja su provođena kroz posljednja desetljeća dosljedno pokazuju ono što svaki vlasnik ljubimca zna iz vlastitog iskustva da prisustvo životinje snižava krvni tlak, smanjuje razinu kortizola, hormona stresa, ublažava simptome anksioznosti i depresije, ubrzava oporavak od bolesti i produljuje život na načine koji su mjerljivi i dokumentirani i koji nadilaze svaku razumnu sumnju. Ali iza tih brojeva i tih studija stoji nešto što se ne može u potpunosti izmjeriti ni staviti u grafikon, nešto što se samo živi i samo osjeća osjećaj da vas netko čeka, stvarno čeka, bez dnevnog reda i bez vlastite potrebe koju treba zadovoljiti, samo čeka jer ste vi i jer je to dovoljno i jer za njega nikad nije bilo i neće biti ništa više potrebno od vašeg prisustva. Spiritualne tradicije diljem svijeta, od drevnog Egipta koji je mačku smatrao svetom i zaštitnicom do sjevernoameričkih domorodačkih kultura u kojima je svaka životinja bila duhovni vodič i glasnik, do hinduizma u kojemu su životinje inkarnacije duša na svom putu, oduvijek su prepoznavale da životinje nisu slučajni suputnici na čovjekovom putu nego svjesni sudionici u mnogo većem planu nego što ga svakodnevni um može razumjeti.

U duhovnom smislu, životinje koje dolaze u naš život dolaze s namjerom dolaze donijeti utjehu u trenutku tuge, donijeti radost u trenutku beznađa, donijeti nas natrag u sadašnji trenutak kada smo izgubljeni u brigama o prošlosti ili budućnosti, jer životinja ne zna živjeti nigdje osim ovdje i sada i u tome je njezina najveća pouka i njezin najveći dar. Kućni ljubimac je, u tom smislu, svakodnevni duhovni učitelj koji ne drži predavanja i ne traži da ga slušate on jednostavno jest, potpuno i bez zadrške, i u toj potpunoj prisutnosti nudi zrcalo koje pokazuje ono što mi, zatrpani mislima i brigama i ulogama koje igramo, najčešće ne možemo vidjeti sami.

Koliko puta ste se vratili kući slomljeni i iscrpljeni i bez volje za ikim i ičim, i jedina prisutnost koja je uspjela probiti taj zid bila je njuška koja vas traži ili toplo tijelo koje se privilo uz vas bez pitanja i bez komentara i bez savjeta koje niste tražili? Ta jednostavna gesta nosi u sebi više terapeutske moći nego što mnogi od nas žele priznati, i ona funkcionira upravo zato što dolazi iz mjesta koje ne zna za proračun ni za uvjetovanost ni za strah od odbijanja dolazi iz čiste, nefiltrirane, bezuvjetne ljubavi koja je u životinjama sačuvana na način koji čovjek kroz proces civiliziranja i kondicioniranja i odrastanja najčešće izgubi negdje putem. 

Oni koji su ikad izgubili kućnog ljubimca znaju da ta bol nema manje pravo na postojanje od boli gubitka čovjeka znaju da se radi o gubitku člana obitelji, o gubitku svjedoka svakodnevnog života, o gubitku onoga koji je bio tu kroz sve, kroz preseljenja i rastave i bolesti i uspjehe i bezbroj običnih dana koji su postali posebni upravo zbog te prisutnosti. I ta bol, koliko god ju okolina ponekad ne razumije u potpunosti, govori sve o dubini veze koja je bila veze koja nije bila manja jer je bila s drugom vrstom, nego je bila drugačija i u toj različitosti nosila nešto što je teško pronaći u bilo kojoj ljudskoj relaciji. Duše koje biraju nas, koje dođu i ostanu i vole bez rezerve i odlaze ostavivši za sobom trag koji ostaje puno dulje nego što bi se moglo očekivati od nekoga tko nije govorio našim jezikom te duše nisu slučajnost i nisu sporedna pojava u životu čovjeka koji ih voli. 

One su dio priče, dio puta, dio onoga što nas je oblikovalo i što nas je podsjetilo, u trenucima kada smo to najteže mogli sami sebi reći, da smo vrijedni ljubavi koja ne traži ništa zauzvrat.