Dok je lijepa žena pasivna, dok prima komplimente i osmjehuje se i ne traži ništa zauzvrat osim odobrenja, sustav je tolerira i čak slavi ali čim ta ista žena shvati da ljepota koju nosi ima težinu, da otvara vrata, da privlači pažnju i da se ta pažnja može usmjeriti prema vlastitim ciljevima, prema vlastitom glasu i prema vlastitoj viziji tada počinje problem, tada počinje tihi rat kojega mnoge žene nikad nisu ni svjesne da vode, piše Samanta Knežević.
Postoji jedna tiha, prešutna i nikad naglas izrečena kazna koja prati lijepu ženu kroz cijeli njezin život, kazna koja nema ime ni oblik ni zakon koji ju zabranjuje, ali koju svaka lijepa žena u nekom trenutku svog života osjeti na vlastitoj koži s potpunom i kristalno jasnom sigurnošću kazna za to što je ono što jest.
Društvo lijepu ženu stavlja na pijedestal jednom rukom i istom tom rukom ju gura s njega čim pokaže da je više od ukrasa, čim progovori dovoljno glasno da se čuje, čim postane dovoljno uspješna da ju se više ne može ignorirati ili dovoljno neovisna da ju se više ne može kontrolirati.
Obožavaju je dok je tiha i lijepa i pristupačna i zahvalna na pažnji a čim prestane biti bilo što od toga, ista ta publika koja ju je slavila postaje prva koja će ju srušiti, i učinit će to s posebnom vrstom zadovoljstva koje se ne može objasniti ničim osim dubokom, sustavno usađenom nelagodom prema ženi koja ima i ljepotu i moć istovremeno.
Ljepota je, naime, u patrijarhalnom sustavu koji nas je oblikovao, uvijek bila zamišljena kao dar koji žena prima a ne kao moć koju posjeduje, i ta razlika nije samo u riječima ona je temeljna. Dar se prima s poniznošću i zahvalnošću i njime se ne raspolaže samostalno, dok moć pripada onome tko je nosi i tko sam odlučuje kako će je koristiti.
Dok je lijepa žena pasivna, dok prima komplimente i osmjehuje se i ne traži ništa zauzvrat osim odobrenja, sustav je tolerira i čak slavi ali čim ta ista žena shvati da ljepota koju nosi ima težinu, da otvara vrata, da privlači pažnju i da se ta pažnja može usmjeriti prema vlastitim ciljevima, prema vlastitom glasu i prema vlastitoj viziji tada počinje problem, tada počinje tihi rat kojega mnoge žene nikad nisu ni svjesne da vode.
Kažu joj da je površna jer vodi računa o izgledu, a kažu joj i da se zapustila čim prestane. Kažu joj da je koketa ako zna da je lijepa, a kažu joj i da je nesigurna ako to ne zna. Kažu joj da je uspjela samo zbog izgleda ako uspije, a kažu joj da nije dovoljno privlačna ako ne uspije.
Svaki put kad lijepa žena napravi korak koji nije predviđen scenarijem koji joj je sustav napisao, pronađe se nova optužba, nova etiketa, novi način da se njezina moć neutralizira i vrati u granice koje su joj namijenjene granice ukrasnog predmeta koji se gleda ali ne sluša, koji se želi ali ne poštuje, koji se obožava izdaleka ali ne uzima ozbiljno izbliza.
Žene to osjećaju od adolescencije, od onog trenutka kad shvate da su postale vidljive na način koji nije posve ugodan, od onog trenutka kad počnu primati pažnju koju nisu tražile i koja dolazi s neizgovorenim uvjetima koje nitko nije objasnio ali koje se od njih očekuje da razumiju i ispune.
Uče se smanjivati, uče se ne isticati previše, uče se biti dovoljno lijepe da budu prihvaćene ali ne toliko da postanu prijetnja, uče se zahvaljivati na komplimentima s točno odmjerenom količinom poniznosti jer previše samopouzdanja postaje uvreda za onoga koji kompliment daje. I ne dolazi taj pritisak samo od muškaraca dolazi i od žena, možda čak intenzivnije i bolnije od žena, jer je sustav koji potiskuje žensku moć tako duboko usađen da su i same žene postale njegovi najrevniji čuvari, napadajući jedna drugu s preciznošću koja dolazi od poznavanja iznutra svih mjesta na kojima žena može biti povrijeđena.
Zavist se maskira kao moralna osuda, nesigurnost se maskira kao briga, a ono što je u svojoj srži strah od tuđe moći prerušava se u pravednu kritiku. Lijepa žena koja je uz to i inteligentna i artikulirana i neovisna i svjesna vlastite vrijednosti postaje gotovo nepodnošljiva za sustav koji je naučio upravljati ženama tako da ih postavi jednu protiv druge, jer žena koja se ne da lako definirati i ne da lako kontrolirati narušava cijelu ravnotežu igre koja se igrala stoljećima.
Istina je jednostavna i neugodna u jednakoj mjeri ljepota je moć, oduvijek je bila moć, i točno zbog toga se tako sustavno i tako strpljivo radilo na tome da žene tu moć ne prepoznaju kao svoju, da je se gotovo srame, da je umanjuju i ispričavaju i nikad ne koriste u potpunosti jer su naučene da je posjedovanje te moći već samo po sebi nešto zbog čega trebaju biti zahvalne a ne nešto zbog čega trebaju biti ponosne.
Lijepa žena koja stoji ravno, koja zna što nosi u sebi, koja ne traži odobrenje za vlastitu prisutnost i koja ne ispričava svoju vidljivost ta žena nije arogantna i nije hladna i nije ono što će joj najčešće reći oni kojima njezina sloboda ne odgovara. Ona je jednostavno žena koja je shvatila igru, odbila igrati po tuđim pravilima i odlučila da je ljepota koju nosi njezina vlastita, potpuno i bez uvjeta i bez potrebe da je zaslužuje ili opravdava ili dijeli s onima koji bi od nje napravili kavez umjesto krila.
