Postoje bića koja nose zube, kandže i snagu, a nikada ne nose izdaju.

Čovjek se oduvijek bojao zvijeri. Pantere. Krokodila. Vukova.

Učio je djecu da su opasne, da napadaju, da ubijaju.

Rijetko ih je učio istini  da su životinje opasne samo onda kada su ugrožene, dok je čovjek opasan i kad mu nitko ništa nije učinio.

Životinja ne izdaje. Ona ne glumi. Ne smije se dok planira nož iza leđa. Ne govori jedno, a misli drugo.

Ako te pantera prihvati ona te prihvati cijelim bićem.

Ako te ne želi pokazat će ti to bez maske.

Postoje dokumentirani slučajevi gdje su i najopasnije životinje, čak i krokodili, bili pripitomljeni. Ne jer su „slabi“, nego jer su čisti, jer razumiju odnos, znaju granicu, poštuju energiju onoga tko im prilazi bez laži.

Životinja te neće izdati zbog koristi. Neće te zamijeniti za bolju priliku. Neće te slomiti da bi se osjećala veća.

Čovjek hoće. Najveće zvijeri ne hodaju šumom. Hodaju gradom.

U odijelima.

S lijepim riječima i obećanjima.

S moralom koji vrijedi samo dok mu odgovara.

Životinje su bića čistog srca.

Njihova divljina nije pokvarenostm to je iskrenost.

Njihova snaga nije zlo, to je istina.

Zato nije čudno što se neki ljudi osjećaju sigurnije uz životinju nego uz drugog čovjeka, jer instinkt nikad ne laže.

Ne postoji veća zvijer od čovjeka koji je izgubio savjest.

Ne postoji plemenitije biće od životinje koja nikad nije ni znala što je izdaja.