Dok gradovi rastu, guste se i postaju sve više nalik strojevima u kojima su ljudska bića samo pokretni dijelovi koji se lako zamjenjuju, dok se zrak u njima zgušnjava od zagađenja i toksičnih odnosa i buke koja nikad ne prestaje, dok sustav pronalazi sve sofisticiranije načine da vas drži ovisnima o struji, o vodi, o hrani koja dolazi iz tvornica na drugom kraju svijeta, o poslu koji vas gazi, o kiriji koja raste dok plaća stoji negdje daleko od svega toga postoje ljudi koji su odlučili izaći iz te igre potpuno i zauvijek.

Ne bježe od života, kako im najčešće govore oni koji ostaju oni su pronašli život u punom smislu te riječi, onaj koji grad odavno nije u stanju ponuditi. Off grid život znači ustati s izlaskom sunca jer tijelo to traži a ne jer alarm viče, znači popiti jutarnju kavu dok gledate vlastiti vrt u kojemu niče ono što ste sami posadili, znači znati odakle dolazi svaki obrok na stolu jer ste ga sami uzgojili, sačuvali ili razmijenili sa susjedom koji uzgaja nešto što vi ne uzgajate, znači grijati dom drvom koje ste sami posjekli ili suncem koje pada na solarne panele na krovu, znači skupljati kišnicu, kompostirati otpad, živjeti u ritmu godišnjih doba i osjećati razliku između njih na vlastitoj koži jer ste vani dovoljno dugo da je osjetite.

To nije primitivizam to je povratak inteligentnom životu, životu koji ima smisla jer svaki njegov dio ima svrhu i svaka vaša akcija ima direktnu, vidljivu i opipljivu posljedicu. Off grid život nije romantična ideja iz nekog alternativnog časopisa i nije privilegij ekscentričnih bogataša koji si mogu priuštiti eksperiment to je sve racionalniji odgovor na sve iracionalniji svijet koji ubrzava prema točki u kojoj će ovisnost o sustavu postati skuplja i opasnija nego što itko danas želi priznati.

Sustav funkcionira samo dok ste mu potrebni i dok ga vi trebate, i ta međuovisnost nije ravnopravna sustav uvijek drži jači kraj konopa, i zna to koristiti kad mu odgovara.

Cijene energije rastu kad sustavu treba novac, hrana postaje luksuz kad lance opskrbe pogodi kriza, voda se kontrolira i regulira i naplaćuje, a čovjek koji je ovisan o svemu tome postaje iznimno ranjiv na svaku odluku koju negdje u uredu donese netko koga nikad nije vidio i nikad neće vidjeti. Čovjek koji ima vlastiti izvor vode, koji uzgaja vlastitu hranu, koji grije dom obnovljivim izvorima energije i koji zna sam popraviti, izgraditi i održavati ono što mu treba taj čovjek nije ovisan o ničijoj dobroj volji, i upravo ta neovisnost je ono što sustav ne može podnijeti i ne može kontrolirati, jer ucjena funkcionira samo na onoga koji nema alternativu.

Gradovi budućnosti, ako nastavimo ovim tempom, neće biti mjesta slobode i prilike o kojima se nekad sanjalo bit će sve gušći, sve bučniji, sve skuplje platiti i sve teže u njima disati, bukvalno i preneseno. Već danas u velikim svjetskim metropolama postoje četvrti gdje sunce ne dopire do razine ulice, gdje djeca rastu bez ijednog stabla u vidokrugu, gdje su susjedi stranci koji žive iza zaključanih vrata i gdje je priroda nešto što se posjećuje vikendom ako se ima dovoljno vremena i novca.

To nije napredak, to je degeneracija zamotana u staklo i beton i nazvana modernošću, i tijelo i um plaćaju tu cijenu svaki dan, polako i sustavno, sve dok ne postane teško prisjetiti se kako je ikad bilo drugačije. Off grid život, život u skladu s ritmovima prirode, sa izmjenama godišnjih doba, s ciklusima rasta i mirovanja, sa zemljom pod rukama i zrakom koji miriši na nešto živo taj život vraća čovjeku ono što mu je urbana civilizacija najtiše i najtemeljitije oduzela, a to je osjećaj da je on taj koji odlučuje, da je on taj koji stvara uvjete svog preživljavanja i da njegova egzistencija ne visi o nečijoj poslovnoj odluci ili državnoj politici ili globalnoj krizi lanca opskrbe.

Dijete koje odrasta uz off grid životni stil zna posaditi sjeme i strpljivo čekati dok ne nikne, zna prepoznati koje je bilje jestivo a koje nije, zna kako se čuva hrana za zimu, zna slušati promjenu vremena i zna što znači biti koristan zajednici na konkretan, opipljiv način i to je znanje koje nikakav školski sustav ne može dati i nikakav ekran ne može zamijeniti.

Permakultura, uzgoj vlastite hrane, skupljanje kišnice, solarna energija, zajednice koje razmjenjuju znanje i resurse umjesto da kupuju i prodaju sve uključujući i vlastito dostojanstvo sve su to konkretni, provjereni i sve dostupniji načini izgradnje života koji ne može biti otimljiv, jer ne ovisi o ničemu što vam može biti oduzeto.

Ne govorimo ovdje isključivo o izoliranom životu u planinskoj kolibi, daleko od svakog ljudskog kontakta govorimo o zajednicama slobodnih ljudi koji su se odlučili organizirati oko vrijednosti koje sustav prezira jer ih ne može monetizirati: uzajamne pomoći, dijeljenja znanja, poštivanja prirodnih ciklusa i temeljnog razumijevanja da je zemlja ispod nogu osnova svake prave slobode, a ne romantični anakronizam.

Crna vremena ne dolaze kao najava u vijestima dolaze polako, neopazice, kroz poskupljenja koja su malo veća nego prošloga godine, kroz nestašice koje traju malo dulje nego obično, kroz zakone koji su malo restriktivniji nego što su bili, kroz slobode koje se malo smanjuju sa svakim novim kriznim zakonom koji se donosi u ime zaštite, i dok se to događa, onaj tko je ovisan o sustavu nema kamo, a onaj tko je gradio svoju neovisnost godinama ima upravo ono što mu u takvim trenucima treba alternativu i temelje koje nitko ne može srušiti.

Čovjek koji spava pod nebom koje sam izabrao, koji jede hranu koju su mu vlastite ruke posadile, koji se budi bez alarma i liježe kad tijelo kaže dosta, koji nije dužan nikomu i nije ovisan ni o čijoj dobroj volji, koji zna da će i sutra i prekosutra imati što jesti jer je to sam osigurao taj čovjek ima nešto što se ne može kupiti ni u jednoj prodavaonici niti zaraditi ni u jednoj korporaciji, a to je istinska, nepodmitljiva, neopoziva sloboda koja dolazi iznutra jer je izgrađena izvana, u stvarnosti, u zemlji, u vlastitim rukama i u odluci da više ne čeka da mu netko drugi odredi uvjete njegova života.