Živimo u vremenu u kojem ljudi žele sve odmah. Odmah odgovor. Odmah uspjeh. Odmah ljubav. Odmah rezultate. Ako nešto traje duže od nekoliko minuta, dana ili mjeseci, mnogi odustanu. Upravo zato je strpljenje postalo jedna od najrjeđih osobina modernog čovjeka. Nekada se razumjelo da vrijedne stvari trebaju vrijeme. Stablo ne raste preko noći.
Povjerenje se ne gradi preko noći. Karakter se ne stvara preko noći. Ali današnji svijet uvjerio je ljude da je čekanje problem koji treba ukloniti, a ne prirodan dio života. Zbog toga mnogi unište vlastite prilike. Napuste posao prerano. Odustanu od svojih snova prerano. Prekinu odnose prije nego što im daju priliku da sazriju. Ne zato što nešto nije vrijedilo. Nego zato što nisu mogli podnijeti proces. Istina je da život često testira koliko vjerujemo u ono što želimo. Ne kroz nagrade. Nego kroz čekanje. Kroz trenutke kada ne vidiš rezultate. Kroz razdoblja kada se čini da se ništa ne događa. Upravo tada većina odustane. A upravo tada najuporniji nastavljaju dalje.
Postoji velika razlika između pasivnog čekanja i strpljenja. Pasivno čekanje je nada da će se nešto dogoditi.
Strpljenje je mirno kretanje prema cilju bez panike što još nisi stigao. To nije slabost. To je disciplina. Jer svatko može juriti. Ali malo tko može ostati smiren dok vrijeme radi svoj posao. Možda je najveća ironija života upravo u tome što najvrjednije stvari često dolaze tek onda kada naučimo prestati požurivati svemir.
Zato nije pitanje koliko brzo stižeš. Pitanje je imaš li dovoljno mudrosti da ne odustaneš prije nego što stigneš. Ono što vrijedi rijetko dolazi brzo. Ali kada dođe, obično vrijedi svakog trenutka čekanja
