Tetovaža nikad nije samo tetovaža. Ona je trajni zapis na tijelu, ali i u psihi, svjesni ili nesvjesni potpis unutarnjeg stanja u trenutku kada je nastala. U tradicionalnim kulturama tijelo se nije doživljavalo kao platno za impulse, nego kao sveti prostor, nositelj pamćenja, identiteta i energije.
U današnjem društvu tetoviranje je postalo masovno, brzo i često nepromišljeno. Upravo tu počinje problem.
Kada se trajna odluka donosi iz unutarnjeg nemira, praznine, nezadovoljstva sobom ili potrebe za pripadanjem, tetovaža prestaje biti simbol i postaje simptom. Ne uzrok, nego posljedica psihičkog stanja koje se ne želi ili ne zna osvijestiti.
Psihološki gledano, kompulzivna potreba za trajnim izmjenama tijela vrlo često ide ruku pod ruku s identitetskim poremećajima, niskim osjećajem vlastite vrijednosti i nemogućnošću samoprihvaćanja. Umjesto unutarnjeg rada, osoba traži vanjski znak. Umjesto pitanja „što mi nedostaje“, nudi se odgovor u obliku tinte. Brz, vidljiv i društveno prihvaćen. Duhovno gledano, simboli nisu neutralni.
Svaki znak nosi značenje, arhetip i energiju. U mnogim starim tradicijama vjerovalo se da simboli djeluju kao portali svijesti, stalni psihičko-energetski okidači. Ono što nosiš na sebi neprestano komunicira s tvojom podsviješću.
Ono što je trajno ucrtano, trajno i djeluje. Zato tetovaža može biti portal snage, ali jednako tako i portal kaosu, agresiji, destrukciji ili unutarnjoj konfuziji, ovisno o simbolu i stanju svijesti osobe koja ga nosi. Problem današnjice nije tetoviranje samo po sebi, nego potpuni izostanak svijesti o značenju tetovaža.
Tetovira se bez razumijevanja određenih simbola, bez poštovanja prema simbolici i bez ikakvog pitanja što taj znak dugoročno priziva u život. Sustav to ne propituje. Naprotiv, on to potiče. Mainstream kultura romantizira ideju da je svaka odluka izraz slobode, dok potpuno prešućuje odgovornost. Sloboda bez svijesti brzo se pretvara u naviku, a navika u kolektivnu normalizaciju psihičke nestabilnosti. Kada se nešto dovoljno ponavlja, prestaje se preispitivati. Postoje ljudi koji nose malo, promišljeno i svjesno, i postoje oni prekriveni od glave do pete, a i dalje prazni, izgubljeni i nezadovoljni. Razlika nikad nije bila u količini tinte, nego u kvaliteti svijesti. Jer ono što čovjek zaista treba iscijeliti ne može se ucrtati iglom. To se ne vidi na koži, nego u načinu na koji misli, bira i živi.
