Postoje ljudi koje život čudno poštedi.
Dalje se smiju kao s petnaest, zaljubljuju se površno, ljute kratko i zaboravljaju brzo.
Kao da ih ništa nikad nije stvarno presjeklo. Kao da su prošli kroz godine, ali godine nisu prošle kroz njih. Onda postojimo mi.
Umorne duše. Ne umorne od posla, obaveza ili manjka sna, nego od previše proživljenog. Od previše razočaranja koje se moralo progutati u tišini. Od ljudi koji su uzimali više nego što su davali.
Od situacija u kojima smo morali biti jači nego što smo smjeli biti. Život nas nije mazio. Život nas je učio bez rukavica. Zato danas ne trčimo za bukom. Ne uzbuđuju nas prazni razgovori, površne strasti ni odnosi koji se svode na potrebe i očekivanja.
Ne zato što ne znamo voljeti, nego zato što znamo koliko ljubav košta kad je stvarna. Umorna duša ne traži uzbuđenje. Traži mir. Ne zato što je hladna, nego zato što je već bila previše izložena vatri.
Naučila je da nije svaka bliskost vrijedna iscrpljivanja niti je svaka povezanost znak smisla. Često nam kažu da smo se “promijenili”. Istina je da smo se probudili. Vidjeli smo ljude kakvi jesu, ne kakvima smo se nadali. I jednom kad to vidiš, nema povratka.
Ne možeš opet biti naivan, ne možeš se ponovno uvjeriti da je sve bezazleno. To nije cinizam. To je iskustvo.Možda jesmo stare duše. Možda smo morali proći više da bismo ranije naučili ono što drugi nikad neće.
Da mudrost nije glasna. Da snaga nije u stalnom davanju. Da je povlačenje ponekad najveći oblik samopoštovanja. Dok neki ostanu netaknuti, mi ostajemo istiniti. I da, umorni smo. Ali u tom umoru ima jasnoće, dubine i mira koji se ne može odglumiti.
Umorna duša ne odustaje od života.Ona samo prestaje sudjelovati u onome što je ne hrani. To nije slabost. To je evolucija.
