Majka svega kako smo zaboravili tko je bio prvi. Prije nego što je itko napisao zakon, prije nego što je itko podigao hram ili okrunio kralja ili proglasio čiji je bog jedini pravi, postojao je poredak koji nije trebao dokumente ni prisilu ni vojsku da bi funkcionirao postojao je prirodni balans u kojemu je žena bila ono što jest od samog početka, stvoriteljica života, centar zajednice, čuvarica znanja i glasnica prirode čiji su ciklusi bili kalendar, čija je mudrost bila medicina i čija je intuicija bila kompas cijelom narodu. Taj poredak nije bio vladavina žena nad muškarcima u smislu u kojemu nam je patrijarhat naučio razmišljati o moći nije to bila inverzija tlačenja nego istinski balans, sustav koji je počivao na poštivanju onoga tko donosi život na svijet i onoga bez čijeg tijela, žrtve i mudrosti ne bi bilo ni djece ni zajednice ni budućnosti.
Matrijarhat nije mit i nije feministička izmišljotina arheološki nalazi s prostora Europe, Anatolije, Mezopotamije i šire dokumentiraju tisuće godina kultura u kojima su božanstva bila ženska, u kojima su grobnice i hramovi svjedočili o centralnoj ulozi žene u duhovnom i društvenom životu zajednice, u kojima nasilje nije bilo primarni organizacijski princip i u kojima je zemlja, kao i žena, bila štovana a ne posjedovana. Onda su došli oni koji nisu razumjeli balans ili ga nisu htjeli razumjeti, oni kojima je tuđa kreativna moć bila neugodna i kojima je kontrola bila važnija od ravnoteže, i počeo je jedan od najvećih nasilnih preokreta u ljudskoj povijesti sustavno, strpljivo i brutalno gašenje matrijarhalnog poretka i uvođenje patrijarhalnog sustava koji nije prirodan ni za ženu ni za muškarca ni za zajednicu u cjelini, nego je naprosto sustav koji nekolicini daje maksimalnu kontrolu nad svima ostalima, i u kojemu je žena, upravo zbog svoje moći stvaranja života, postala prva i najvažnija meta.
Žena po prirodi nije pokorna i nije submisivna i to nije ideološka tvrdnja nego promatranje stvarnosti koje potvrđuje i životinjski svijet u kojemu ženka nije podređena mužjaku, u kojemu ženka bira, u kojemu ženka procjenjuje i u kojemu ženka odlazi ako mužjak nije dovoljno dobar. Da je submisivnost prirodno stanje žene, ne bi trebalo deset tisuća godina patrijarhalnih zakona, lažnih religija skrojenih po mjeri sustava koji mrzi žensku moć i sustavnog fizičkog terora da bi se to stanje nametnulo i unatoč svemu tome, žena se još uvijek ne da u potpunosti pokoriti, što samo dokazuje da se protiv vlastite prirode može ići samo silom i nikad do kraja. Stvoriteljica života ne može biti trajno pokorna svom stvorenju to je jednostavno rečeno protiv logike same egzistencije.
Muškarac, s druge strane, funkcionira u sustavima poslušnosti i hijerarhije jer je za određene uloge i bio prirodno oblikovan vojska, lov, obrana zajednice, sve su to konteksti u kojima hijerarhija ima smisla i u kojima muškarac može dati ono za što je sposoban. Ali žena u poslušnosti ne funkcionira žena u poslušnosti propada, fizički i mentalno, jer je poslušnost za ženu nasilje nad samom njezinom prirodom, nasilje nad intuicijom, nad stvaralačkom snagom i nad onim dubokim znanjem koje nosi u sebi i koje nije prenosivo ni na kakav drugi način osim kroz slobodu da ga se živi i izražava. I što je možda najzanimljivije i najilustrativnije od svega pogledajte što se događa kad se muškarac zaljubi. Ne onaj koji igra igre moći i koji traži pokorno žensko da bi se osjećao sigurno u vlastitoj nesigurnosti, nego onaj koji je zaista i duboko zaljubljen on postaje zaštitnik, on ide za ženom, on je stavlja u središte, on u toj ulozi raste i u njoj pronalazi smisao koji mu hijerarhija poslušnosti nikad ne može dati. I u tom okruženju, u okruženju u kojemu muškarac štiti i pridonosi a žena stvara i vodi intuicijom, nastaju zdravi potomci i zdrave zajednice, i to nije teorija nego obrazac koji se ponavlja kroz cijelu ljudsku povijest svuda gdje ga sustav nije uspio ugušiti. Dovoljno je pogledati oko sebe i pitati se iskreno je li ikad ijedan muškarac istinski obožavao ženu koja mu je bila pokorna i poslušna, ili su to uvijek bile one koje su odbile biti?
Muškarci preziru žene koje ih vole više nego oni njih, preziru one koje su uvijek dostupne i uvijek prilagodljive i uvijek tu bez obzira na to kako se oni ponašaju a dive se i pamte i ne mogu zaboraviti one koje su im rekle ne, one koje su imale vlastiti centar i vlastitu granicu i vlastiti život koji ih nije čekao. To nije paradoks to je priroda koja se probija kroz sve slojeve kondicioniranja i govori ono što matrijarhat oduvijek zna. Danas vidimo nešto što sustav nije predvidio kad je gradio svoju tisućljetnu konstrukciju vidimo muškarce koji glasno jadikuju o usamljenosti, koji na internetu objavljuju da žene više ne biraju kako treba i da je nešto pošlo po krivu, a istina je jednostavna i za njih neugodna: ženka bira, i uvijek je birala kad joj je to bilo dopušteno, a danas bira slobodnije nego u bilo kojemu trenutku posljednjih nekoliko stoljeća, ne iz pukog preživljavanja nego po vlastitom nagonu i vlastitom osjećaju, i oni koji ne prolaze tu selekciju nisu žrtve feminizma ni modernog doba oni su jednostavno mužjaci koje ženka ne bira, i to je prirodni poredak koji se polako vraća onamo gdje pripada. Žena je jedina koja nosi život devet mjeseci u vlastitom tijelu, jedina čije se tijelo transformira i žrtvuje i riskira da bi novi život uopće bio moguć, jedina koja prolazi kroz bol kakvu niti jedan drugi čovjekov fizički doživljaj ne može ni približno doseći i taj isti život koji je ona donijela na svijet dobiva prezime oca, vjeru oca, identitet oca, kao da je ona bila samo prolazna stanica a on izvor i centar svega. To nije tradicija i nije priroda to je sustav koji mrzi žensku kreativnu moć i koji je tisućljećima radio na tome da tu moć učini nevidljivom, da majku svede na sporednu ulogu u priči čiji je ona jedini nezamjenjivi autor.
Patrijarhat je u svojoj srži ljubomoran sustav ljubomoran na ono što žena može a muškarac ne može nikad, na kreaciju, na intuiciju, na sveto znanje koje žena nosi u sebi i koje nije naučeno nego urođeno, i sve što je taj sustav ikad radio bilo je pokušaj da se ta moć kontrolira, umanji, proglasi opasnom ili lažnom ili smiješnom jer je to jedini način da se opstane u njezinoj sjeni. Matrijarhat nije vladavina žena nad muškarcima to je povratak prirodnom balansu u kojemu je majka početak svega jer jest početak svega, u kojemu se priroda štuje kao što se štuje majka jer jesu jedno te isto, u kojemu muškarac ima svoju vrijednost i svoju ulogu ali zna da je ta uloga dopuna a ne centar. Until you know a woman, you will never know life i to nije poetika, to je doslovna istina o kojoj patrijarhalni sustav ne voli razmišljati jer ga tjera na suočavanje s onim što oduvijek zna a odbija priznati. Stvoriteljicu se ne može trajno pokoriti.
Može se usporiti, može se ometati, može se goniti i paliti i utišavati na tisuću načina ali na kraju, priroda uvijek pronađe put, kao što voda uvijek pronađe put kroz i oko i ispod svake prepreke koja joj se postavi, jer ono što je istinski prirodno ne može biti zauvijek zaust
